Pulski filmski festival ove se godine održava od četvrtka do četvrtka, što znači da se ovoga vikenda nalazimo već na pola festivala u kojem smo za sada vidjeli nekoliko zanimljivih ostvarenja.
Pred prepunom Arenom otvorio ga je film "Svemu dođe kraj" redatelja Rajka Grlića koji je i na ovom scenariju radio u tandemu s Antom Tomićem, uzimajući Krležin klasik "Na rubu pameti" kao predložak za nažalost svevremensku priču o korupciji, nesankcioniranom nasilju i klasnim razlikama na Balkanu. Glavna rola odvjetnika pokajnika povjerena je Živku Anočiću, a u ostalim ulogama su svima poznati Emir Hadžihafisbegović, Jelena Đokić, Janko Popović Volarić, Boris Isaković i drugi. Kao što je "Na rubu pameti" više bio esej nego roman, zbog čega ga je gotovo nemoguće doslovno adaptirati, i Grlić svojem filmu pristupa na esejistički način, objelodanjujući nam svoj pogled na urušavanje kolektivnih moralnih vrijednosti i osjećaj nedodirljivosti onih koji nas tlače.
Od glavnog negativca, tajkuna u kojem se mogu prepoznati brojna lica današnje društveno-političke zbilje, preko otvorenog imenovanja HDZ-a kao krivaca za takvo stanje, do kulminacije u kojoj likovi na radikalan način rješavaju svoj problem, Grlić od svojega stava ne bježi, nego nam ga predstavlja u gotovo didaktičkoj doslovnosti. Publika je itekako cijenila taj pristup, glasno navijajući za likove osiromašenih tvorničkih radnika, ali i žrtava sistema koji su pomagali stvoriti, dok kritičari u filmu vide i problem neprirodnih dijaloga, kao i činjenicu da je Grlić u svojem navodno zadnjem filmu suviše prigušio svoje glumce, pa ni moćna Marina Redžepović tu praktički ne dolazi do izražaja.
Od filmova koje će publika voljeti više nego kritika, u prvom dijelu festivala ističe se i velika balkanska koprodukcija "Živi i zdravi" crnogorskog redatelja Ivana Marinovića, koji je svjetsku premijeru imao u Tallinnu. Ova mješavina mediteranske komedije i prikaza surovog balkanskog patrijarhata otkriva nam velik komični potencijal Tihane Lazović, ovdje u ulozi odbjegle nevjeste, dok u priči o propasti njezine svadbe vrlo snažne role ostvaruju i naši Goran Bogdan kao mladoženjin kum i Snježana Sinovčić Šiškov u najbolje nijansiranoj ulozi majke koja itekako dobro razumije dvojbe svoje možda nesuđene snajke. Ovisno o kutu gledanja, film se može smatrati romantičnom komedijom ili feminističkom tragedijom, zbog čega je dio gledateljica iz Arene izašao s gorkim okusom u ustima: nakon što nam je prikazao sve užase nasilnog patrijarhata s kojim pod ruku ide tihi, stoički matrijarhat, redatelj je svojeglavu glavnu junakinju na njega ipak osudio, gušeći svaku nadu da se iz začaranog kruga može izaći. To nije omelo publiku da se od srca smije dijelu štoseva koji plešu i na granici geg-humora, a izvrsne brojke regionalne kinodistribucije pokazuju da bi "Živi i zdravi" i u hrvatskim kinima mogli ostvariti uspjeh.
Kao potpuna suprotnost tim filmovima, veliko iznenađenje i meni najbolji dio prvog dijela festivala debitantska je "Proslava" Brune Ankovića. Temeljena na istoimenom romanu Damira Karakaša, još jednoj knjizi koju je gotovo nemoguće doslovno adaptirati, "Proslava" je mučan, teže komunikativan, ali zanatski besprijekoran film o banalnosti rađanja fašizma, ispričan kroz priču slučajnog ustaše koji se krije od partizanske odmazde. Iako smješten u nekoliko povijesnih etapa prije i nakon Drugog svjetskog rata, ovo nije film o ratu, nego o prirodi zla, surovom krajoliku koji proizvodi isto takvo društvo, pa i o tome tko smo i kakvi smo u današnjem vremenu. U filmu se posebno ističe fenomenalna kamera Aleksandra Pavlovića, a Krešimir Mikić kao da je stvoren za ulogu ličkog patrijarha, s brčinama koje ga vizualno pretvaraju u lika iz Maurovićevih crtanih romana. Iako će brojne nijanse ovoga filma biti najrazumljivije regionalnoj publici, nakon premijere u Karlovym Varyma za očekivati je da će ovaj film ostvariti uspješan festivalski put, dok je njegov kinopotencijal nešto manji, što smo vidjeli i u nažalost praznjikavoj Areni na njegovoj prvoj projekciji.
Od filmova koji su svoje premijere imali u manjem prostoru Istarskog narodnog kazališta, kao autentični glas generacije ističe se "Frka", drugi dugometražni film Svebora Mihaela Jelića koji nam je otkrio i sjajne mlade glumice Kristinu Jovanović i Antoniju Mrkonjić, te njihove kolege Svena Latinovića i Luku Vondraka u instant-ikoničkoj ulozi Vokija. Ovaj žanrovski film u kojem mladi autori napokon progovaraju o mladima smješten je u Osijek, koji u njemu nije samo scenografija nego integralni dio priče o pokušaju četvero junaka da u jednoj noći neutraliziraju bijes lokalnog mafijaša.
Sentimentalni, topli film za publiku u kojem su jednako izvrsni Lana Barić i Janko Popović Volarić u ulozi nekadašnjih ljubavnika isporučio nam je Nevio Marasović, čiji je "Šlager" bolji od prošlogodišnjeg "Pamtim samo sretne dane", a hrabar, emotivno ogoljen i etički intrigantan pogled u intimu vlastite porodice pružio je iskusni dokumentarist Silvestar Kolbas.
