Damir Karakaš u subotu je u Tuzli primio nagradu Meša Selimović za roman “Okretište”. Nagrada je to koja se dodjeljuje najboljem romanu u regiji, a dosad su je dobili vrhunski pisci iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Karakaš je dvadeseti dobitnik nagrade, a tu je prestižnu nagradu dobilo čak devetero autorica i autora iz Hrvatske. Lani je laureatkinja bila Ivana Bodrožić, nagrađena za roman “Sinovi, kćeri”, a prvi je dobitnik uopće bio Marinko Koščec 2002. godine. Nagradu je izborio romanom “Netko drugi”.
U užem izboru ove su godine bili i Staša Aras, David Albahari, Ilija Đurović i Damir Uzunović. O nagradi je odlučivao žiri u kojem su bili Semezdin Mehmedinović, Jagna Pogačnik, Andrej Nikolaidis, Faruk Šehić i Vladimir Arsenić. Selektorica romana za Hrvatsku bila je Đurđica Čilić. Inicijator nagrade i susreta Cum grano salis je tuzlanski gradonačelnik i pisac Jasmin Imamović.
Godinama ste bili u užim izborima važnih literarnih nagrada, ali nagrade su vam izmicale. Ali u posljednje vrijeme su se zaredale, pa ste dobili nagradu Fric, tportalovu nagradu za najbolji roman..., a prošle subote i nagradu koja nosi ime Meše Selimovića. Konkurencija za tu regionalnu nagradu bila je prilično jaka?
Dobio sam nedavno i uglednu talijansku književnu nagradu Premio Itas, a što se, pak, tiče ove nagrade, konkurencija je doista bila jaka, u izboru su bile najbolje knjige u regiji, tako da se moja knjiga našla u finalu s legendarnim Albaharijem, dobitnikom Frica Uzunovićem te odličnom Stašom Aras i mladim piscem iz Crne Gore Ilijom Đurovićem. I doista mi je čast i zadovoljstvo što sam dobitnik te nagrade koja nosi ime po velikom piscu Meši Selimoviću koji je i formativno važan za moje pisanje i čijim se knjigama stalno vraćam. Bio je i jako važan pri pisanju ovog romana jer tko od pisaca može bolje pisati o traumi od njega. “Okretište” sam radio držeći se i njegovih sjajnih savjeta kako nakon takvih strašnih događaja pisac treba biti strpljiv, ne žuriti, pokušati naći te emocije koje će se pretvoriti u opće, pa tako i ovaj moj roman nije o meni, nego o nama. Od njega sam naučio i koliko je važno razvijati svoj jezik i ovladati zanatom da biste što bolje mogli realizirati svoje ideje. Inače, pošto sam već nekoliko puta bio u finalima te nagrade, majka moje žene u Zadru je u staroj kući ženine bake uređivala prostor i negdje među svim tim stvarima pronašla staro izdanje jedne Mešine knjige. Nazvala me i rekla: “To je znak da ćeš ti ove godine dobiti nagradu”. Možda je i to malo pomoglo.
Iako su kritičari svi odreda hvalili “Okretište”, dosad mu žiriji nisu bili skloni. Kako to tumačite?
Roman je bio u svim relevantnim godišnjim izborima među pet proznih knjiga, no ovo mu je prva nagrada, i to izvan Hrvatske, ali ja sam i dosad dobio više stranih nego domaćih književnih nagrada. Ali ne treba se previše uzdizati ako i dobijete neku književnu nagradu, ja puno radim, držim se one Puškinove da je i trud talent. Još uvijek puno učim, jer kad u književnosti pomislite da ste genij, idete unatrag. Inače, za nekoliko tjedana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu na velikoj sceni, poznati redatelj Dino Mustafić počinje po tom romanu raditi predstavu.
Proteklih mjeseci imali ste promocije diljem regije. Jesu li se ljudi poželjeli pisaca s kojima mogu porazgovarati, popiti čašu rakije, slušati ih kako sviraju harmoniku?
Idem tamo kamo me zovu, čak i ne stignem sve obići. Ove sam godine napravio jednu doista veliku turneju, šalim se da je samo Bijelo dugme, u bivšoj Jugi, imalo veću. Pozvan sam na jesen i u Francusku, u Montpellier. To su sjajna druženja, i premda sam bio pozivan posvuda, nastupao u Parizu, Pekingu, Kairu, Berlinu, Lisabonu..., ne mogu a da ne kažem da me jedino iz Like nikad nitko još nije pozvao, to mi je i dalje teško shvatiti.
Jesu li iznosi novčanih literarnih nagrada, generalno, izdašniji od uobičajenih izdavačkih honorara?
Ja sam imao sreće da sam osvajao uglavnom književne nagrade koje su i novčane, a to mi je važno jer živim samo od pisanja, pa mi to omogućuje da malo amortiziram financijsku situaciju. Inače, sad sam u izdavačkoj kući OceanMore i zadovoljan sam. Gordana Farkaš Sfeci objavljuje sjajne knjige, a lijepo je kad ste kao pisac u dobrom društvu.
Kada ćemo gledati film koji Bruno Anković snima po vašoj “Proslavi”?
Nadam se da će snimanaje početi na jesen. Projekt je dobio podršku HAVC-a, “Proslava” je također bila i među devet od stotinjak prijavljenih europskih projekata koji su došli u Varšavu, tamo je pomagao i oskarovac Pavel Pavlikovski. Sad se rade audicije. Baš ovih dana trebam malo pomoći oko jezika, a meni je jako drago kad jezik moga kraja ostaje zapisan, kako u knjigama, tako i u filmovima.
Vaše knjige mogu se kupiti u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Sloveniji, Rumunjskoj, Makedoniji, Češkoj... Imate li literarnog agenta koji vas promovira u inozemstvu?
Preveden sam na desetak jezika, dobio sam puno odličnih kritika, drago mi je da me čitaju i strani čitatelji. A agenta imam, on živi u Londonu. Drago mi je da sam od ove godine ušao i u lektiru za osmi razred, i treći razred gimnazije.
Lika je vaša trajna motivacijska opsesija. Hoće li je Zagreb ikada skinuti s tog trona?
Lika je kao topos važan formativni okvir mog identiteta i rada i ja od toga niti bježim niti bih mogao pobjeći. Da napravim malu digresiju – jedan od mojih najdražih pisaca je Tolstoj, njegove sam knjige prve čitao. Neki je čovjek iz sela njegove knjige ostavljao u klozetu, poljskom WC-u, a ja sam ih uzimao i nosio sa sobom u planinu. Tako sam s 10-12 godina, čuvajući stoku po planini, pročitao gotovo sve te ruske klasike, spomenuo bih i da za Tolstoja kažu da je jedini normalni genij na svijetu, jer su svi geniji malo pomaknuti. Jednostavno, književnost je za mene uvijek bila prostor slobode, a kada pišem o Lici, pišem o sebi. Opet ću se vratiti na Tolstoja, jer se tu krije neki odgovor na moje pisanje, a on je rekao: “Ako uspiješ opisati svoje selo, uspio si opisati cijeli svijet”.
VIDEO: Sjećate li se Anđele koja je sa Zećićem snimila duet 'Ima li nade za nas'? 'Sretna sam sa svojim životom'
