U našem (još uvijek) sretnijem komadiću svijeta putovanja su izbor svakog od nas, izvor veselja i ugode, nešto čemu se veselimo cijele godine, polazište za nove spoznaje i lijepe uspomene. Zbog svega toga kada napokon pakiramo kovčege, ne mislimo na to da je i danas mnogo onih čija su putovanja bijeg. I zbjeg.
Eto, baš u četvrtak, kada smo na Tjednu suvremenog plesa sretni otišli iz kazališta jer smo gledali premijeru novog djela našega velikoga koreografa Staše Zurovca "Bjeguni", u večernjem Dnevniku dočekala nas je vijest kako je na jugu Grčke potonuo brod prepun migranata. Brod pun putnika koji putuju iz najvećeg straha, gonjeni ratom i glađu. BBC je javio kako je moguće da je na tom brodu bilo čak stotinjak djece i da je riječ o jednoj od najvećih europskih migrantskih katastrofa.
Svim tim sretnim i nesretnim putovanjima bave se "Bjeguni", plesna predstava koju je Staša Zurovac koreografirao po istoimenom djelu poljske nobelovke Olge Tokarczuk. No, "Bjeguni" nisu samo nevjerojatan spoj suvremenog plesa i velike literature, već imaju i glazbenu komponentu koja doslovno ostavlja bez daha. Naime, za ovaj je balet nevjerojatno emocionalnu glazbu skladao Alexander Balanescu (rumunjski violinist, poznat po brojnim suradnjama s velikim plesnim umjetnicima), a upravo je on i izvodi na sceni s plesačima, uz svoj kvartet. Naravno, mnogi se baleti plešu uz glazbu koju izvodi orkestar, ali tada je on skriven u svojoj "rupi", a ovdje su glazbenici na podignutom podiju iza plesača te i taj scenski postav pojačava dojam da su ovdje glazba i koreografirani pokreti plesača doslovno srasli jedni s drugima te da zajedno rastu pred publikom, stvarajući pri tome jedinstvenu simbiozu emocija i vrhunske plesne tehnike.
"Bjeguni" su nastali kao velika međunarodna koprodukcija, koja je realizirana i uz pomoć Tjedna suvremenog plesa, a na sceni je šest plesačica: Yuko Harada, Núria Giménez Villarroya, Kasija Vrbanac-Strelkin, Lucija Kukor, Juliana Vargas Rodriguez i jedan plesač: Shao Yang Hsieh. Naizgled svaka je priča koju nam prenose kroz ples posebna avantura putovanja, pokatkad sretna, pokatkad tragična i izgubljena. U njihovim su rukama kovčezi, oni su ponekad odloženi na sceni, baš kao što na sceni ostaje ležati knjiga koju izvade iz jednog od tih kovčega. Ona je osvijetljena toliko magično da se čini da zrači, sve kako bi podcrtala činjenicu da je svijet koji je pred gledateljima izronio u pokretu bazično krenuo upravo iz jedne knjige.
Ovim novim baletom, kojem se lako može predvidjeti svijetla budućnost, kao i mnogo putovanja i gostovanja, Staša Zurovac iznova se potvrdio kao jedan od naših najuzbudljivijih koreografa, kao umjetnik koji na posve drukčiji način promatra svijet oko sebe. Nije stoga čudno da je kroz svoju umjetničku viziju provukao i temu migranata, temu od koje hrvatska kazališta doslovno bježe jer od početaka migrantske krize gledali smo samo dvije predstave koje se bave tom temom: "Lampedusa Beach" Senke Bulić i "Buru" Romana Nikolića, obje nastale u izvaninstitucionalnim teatrima
