Mađarski koreograf Joseph Nadj dobro je poznat publici Tjedna suvremenog plesa. No predstavom “Omma”, kojom je u ponedjeljak otvoreno 40. izdanje ovog uglednog međunarodnog festivala, ostaje zauvijek utisnut u srca publike.
Njegov najnoviji rad sadrži najtočniji odgovor na pitanje kojim se bavi ovogodišnji festival, a koje glasi – ako svaki pokret može biti ples, može li svako tijelo plesati.
Odgovor su nam ponudili plesači, njih osmorica, svi odreda afričkog porijekla, iz Malija, Senegala, Obale Bjelokosti, Burkine Faso i dva Konga. I tako je “Omma” zapravo priča o tome gdje su korijeni plesa, o onom što je iskonsko u samome plesu, od trenutaka kada su neki naši drevni preci zaplesali uz vatru u pećini do danas, od dana kada smo rođeni pa sve do onog u kojem odlazimo s ovog svijeta.
Nadj je sve te ideje i poruke “upakirao” u sjajnu koreografiju, koja uz magičnu energiju plesača na sceni na trenutke postaje posve hipnotička. Time je u predstavi, na neponovljiv način, prisutan ne samo krug života nego i krug ljudske civilizacije, čime je objašnjen i sam naziv predstave.
Omma je, naime, starogrčka riječ za oko, ali i “ono što se vidi, tj. gleda”. Izgleda da sve više propuštamo vidjeti (i osjetiti) ono što je iskonsko i važno, a upravo na to upozorava i jedina riječ mađarskog koju uzvikuju plesači.
Ta riječ je “fekete” i znači crno. I da, na sceni su fascinantna i moćna crna tijela u pokretu koji je istovremeno ples, ali i mnogo više od plesa – život sam.
