Kada me glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić prije godinu dana pozvao da pišem recenzije stripova za Večernji list, nije mi baš bilo svejedno. Bez obzira na mojih petnaest godina uredničkog iskustva u izdavaštvu, nije baš lako u tjednom ritmu pisati tekstove za ugledne i ozbiljne dnevne novine i priznajem da me pomalo bilo strah hoću li ja to moći i hoću li, na kraju krajeva, biti dovoljno dobar. S druge strane mučila me i moralna dilema, nije mi se baš činilo priličnim da ja kao urednik i vlasnik izdavačke kuće pišem recenzije svojih izdanja, jer to bi onda moglo izgledati više kao plaćena reklama, a ne kao objektivna recenzija. Na kraju sam ipak pristao, najviše zato što se o stripovima jako rijetko piše u našim medijima pa mi se činilo da bi bilo šteta da se prilika za takvu jednu rubriku propusti. Kao i obično… kad ako ne sad i tko ako ne ja? Godinu dana je prošlo i pokazalo se da sam bio u pravu po pitanju rokova, tjedni ritam zaista mi je prenaporan pa smo zato sada ipak prešli na dvotjedni. Što se kvalitete i objektivnosti tiče, ja sam se trudio što sam najbolje mogao, ali konačnu ocjenu ipak prepuštam vama. No oni koji su mi eventualno prigovarali zbog sukoba interesa i subjektivnosti sada su konačno došli na svoje – ovaj tekst sigurno nije niti može biti objektivan!
Darko Macan poznati je i priznati hrvatski pisac, urednik, kritičar, prevoditelj, pjesnik, crtač, ilustrator, spiritus movens hrvatske strip-scene i najbolji scenarist kojeg je hrvatski strip dosad imao. Darko je ujedno i moj dugogodišnji prijatelj i suborac, jedan od kamena temeljaca Fibre i kredit koji ima kod mene praktički je neograničen. S druge strane nalazi se Igor Kordej, živa legenda, nenadmašna crtačka mašina i jedan od najvećih, a vjerojatno i najveći hrvatski strip-crtač svih vremena, strašan autoritet i dobroćudni div kojeg s Fibrom veže nekoliko desetljeća prijateljstva i plodne suradnje. Sve i da je zaslužuju, ja jednostavno ne mogu napisati negativnu kritiku na račun njihova rada. Srećom, ni ne moram jer, kao i sve ostalo što su Macan i Kordej zajedno potpisali, i “Maršal Bass” je – zakon.
Nakon što im je 2015. izašao uspješan četverodijelni serijal “Mi, mrtvi”, francuska izdavačka kuća Delcourt, drugi najveći izdavač stripova u Francuskoj, ponudila je Macanu i Kordeju da predlože neki novi projekt, s prijateljskom napomenom da „možda ima prostora za jedan vestern“. U to je vrijeme u Francuskoj strip “Pogrebnik” Dorisona i Meyera postigao golem uspjeh, što je svim velikim izdavačima bio znak da publika za vestern još itekako postoji i da je gladna novih naslova pa su svi redom uskočili u taj vagon. Kako Igor nikad nije crtao vesterne, on se odmah “nabrijao” na cijelu priču, kao što je to već kod Igora običaj na svakom novom projektu. Pretvori se u živi vulkan ideja, planova, ambicija i energije. Darko je, međutim, puno sporiji i bitno manje sklon euforiji pa se tako cijela stvar kuhala poprilično dugo, dok konačno nije pronašao ideju na kojoj je želio graditi priču. Bivši rob, vojnik i skitnica, a sada farmer i obiteljski čovjek, Bass Reeves postao je 1975. prvi crni zamjenik maršala SAD-a. Službovao je na području Arkansasa i Oklahome, a arhive govore da je uhitio više od tri tisuće opasnih kriminalaca, a usput četrnaest ubio. U opravdanoj samoobrani, naravno. „Prvi crnac zamjenik maršala“ bilo je sve što je Delcourt trebao čuti da prihvati projekt i tako je 2017. izašla “Crna banda”, prva epizoda “Maršala Bassa”. I, naravno, bila je bolja od svih ostalih stripova koji su se pojavili u tom novom valu kaubojaca.
Već vas vidim kako sumnjičavo vrtite glavom. Istina, umjetnost nije sport pa se ne može egzaktno izmjeriti tko je „najbolji“ u nekoj disciplini, tako da je (rekao sam vam već na početku) ovo isključivo moje vrlo subjektivno mišljenje, ali nije baš neosnovano. Na francuskom tržištu godišnje izađe oko pet i pol tisuća stripova, od čega gotovo četvrtina otpada na reprinte i reizdanja pa nam ostaje oko četiri tisuće novih naslova. Ako izuzmemo prijevode koji čine otprilike polovicu, ostaje nam ukupno dvije tisuće stripova izvorno francuske produkcije. Kad pogledate tu brojku, ne čini se tako teško upasti u to društvo. I zaista, mnogo je stripaša širom svijeta pronašlo svoj kruh u francuskoj industriji stripa, no tu ima jedna mala kvaka: Francuzi uglavnom primaju crtače. Kad pogledate presjek njihove domaće produkcije, naći ćete puno crtača gastarbajtera, ali scenarist je gotovo uvijek netko domaći. Tu i tamo neki se stranac probije, ali to je stvarno vrlo rijetko. Činjenica da su Darko i Igor objavili već tri autorska serijala (treći, “Colt & Pepper”, doživjet će svoju hrvatsku premijeru krajem godine) već je sama po sebi uspjeh i potvrda kvalitete, ali ima još jedna stvar. U toj golemoj godišnjoj produkciji mnogi serijali ne uspiju doći do publike i, nažalost, uglavnom zapnu na prvom ili eventualno drugom broju. Dok ja ovo pišem, Darko upravo završava scenarij osme epizode “Maršala Bassa”. Znate li koliko ima stranih scenarista u Francuskoj čiji su serijali dogurali do osme epizode? Dva. Darko Macan i Leo, autor iznimno popularnih “Svjetova Aldebarana”.
Pa dobro, zašto je onda taj Bass tako dobar? Dva su osnovna razloga. “Maršal Bass” zapravo je klasičan vestern koji sadrži sve neophodne, dobro poznate sastojke i koji je u mnogočemu sličan “Blueberryju”, “Kenu Parkeru” i ostalim slavnim prethodnicima, a opet, djeluje tako drukčije, uzbudljivo i svježe. I, posebno, djeluje vrlo živo i stvarno. Darko je kao podlogu uzeo osobu koja je uistinu postojala, ali Darko voli fikciju, a ne fakciju. Pravi crni maršal se zvao Bass Reeves, a naš junak se zove River Bass, Reeves je imao desetero djece, dok ih River ima „samo“ sedmero itd. U svakoj epizodi postoje trunci povijesne faktografije, ali sve ostalo Darkova je nadogradnja koja rezultira uvjerljivim prividom vjerodostojnosti. Svijet Maršala Bassa prljav je, prašan, blatnjav, surov, krvav i nasilan, svijet u kojem vlada zakon jačega, ali svijet u kojem stvari nisu crno-bijele. Pobjede nisu uvijek slatke, ali ni porazi nisu uvijek gorki. Zlikovci nisu potpuno zli, ali ni junaci nisu bez mrlje i mane. Srećom, Darko ne pati od političke korektnosti, što likovima daje dodatnu dozu uvjerljivosti. Svi su oni na kraju samo ljudi, pravi, živi, od krvi i mesa. Osim toga, za razliku od današnjih dekompresiranih scenarista kojima trebaju stotine stranica da se nešto dogodi, Darko piše zgusnuto i zasitno. Nemojte me krivo shvatiti, nema tu nepotrebne govorancije, velikih blokova teksta koji objašnjavaju što se dogodilo na proteklih nekoliko stranica ni didaskalija koje opisuju ono što vidimo nacrtano u kadru, naprotiv, sve je pomno razrađeno tako da nema praznog hoda, da je svaka scena bitna, da je svaki dijalog bitan i da sve logičnim uzročno-posljedičnim slijedom vodi raspletu. Svaki Bassov album zasebna je pustolovina i premda su 54 stranice relativno malo prostora da se autori razmašu, svaka epizoda ima iznenađujuću količinu događaja, u svakoj dobijemo obilnu, zaokruženu priču, klasičnu pustolovinu začinjenu nekim neočekivanim, novim začinima. U svakoj epizodi Bass riješi neki slučaj, ali Darko putem znalački posije nekoliko otvorenih rukavaca kojima priča poslije može krenuti pa čitatelj, iako sit, odmah hoće repete. A kao desert cijelim se serijalom provlači vrlo osjetna cinična nota podebljana Darkovim zaštitnim znakom, finim crnim humorom, kontrapunktom drami i jadu.
Drugi je razlog, naravno, Igor Kordej. Na “Bassu” Igor briljira. Table su mu razigrane i dinamične, voli se igrati rasporedom kadrova i geometrijom stranice, njegove su stranice rijetko klasična rešetka kadrova. Crtež je vrlo bogat, pun detalja koji pozivaju na zagledanje i proučavanje, pogotovo na velebnim duplericama koje mu Darko pokloni u svakoj epizodi, ali uvijek pazeći na pripovijedanje. Igor zna da crtač treba ispričati priču i svoju bravuroznost koristi samo da je ispriča što efektnije i zanimljivije, a ne da bi bila sama sebi svrha. Svih dosadašnjih šest objavljenih epizoda “Maršala Bassa” Fibra je objavila u tri dvotomna izdanja, s tim da je prva knjiga zbog velikog interesa upravo doživjela reprint. U svakoj se knjizi nalazi i bogata galerija Igorovih crteža i ilustracija koji su toliko spektakularni da se samo zbog njih isplati kupiti strip, a to što uz njih dolaze dvije epizode najboljeg vesterna ovog milenija samo je dodatan plus!
Legendarni makarski napadač Alen Bokšić ostvario je zavidnu internacionalnu igračku karijeru igrajući za Marseille, Lazio, Juventus i Middlesbrough, ali hajdučki će ga puk zauvijek će ga pamtiti po izjavi „Igrao sam u Hajduku i nekim manjim klubovima“. E pa neka se zna: u Fibri sam objavio Macana, Kordeja i još neke manje autore.
