Povodom šezdesetog rođendana zagrebačke Komedije razgovaramo s njenim dugogodišnjim ravnateljem Nikom Pavlovićem.
Zna li se datum kada Komedija mora napustiti zgradu na Kaptolu?
Nikada nisam vidio ugovor koji je navodno potpisan između Grada Zagreba i Kaptola, a u kojem piše da kazalište ovu zgradu može koristiti pet godina besplatno, onda pet godina za jednu kunu, a onda po tržišnim cijenama. Respektiram činjenicu da se treba vratiti ono što je oduzeto, ali mislim da bi kulturni objekti trebali biti riješeni pravičnom naknadom. Prostor je Komedije kazališni prostor koji su u šezdeset godina utabali građani hodočasteći na predstave. Komedija je najpopularnije gradsko kazalište i bilo bi blasfemično oteti taj lokalitet kazalištu.
A nova zgrada?
Želimo veliko novo kazalište, ali ova zgrada na Kaptolu treba ostati u sustavu kazališta kao Zagrebačko dramsko kazalište Komedija. 1997. sam predao ondašnjoj gradskoj upravi pretprogram izgradnje interpolacije između Paromlina i Lisinskoga. Danas je Zagrebu najpotrebnija nova zgrada za glazbeno kazalište. Zgrada bi trebala gradu dati nešto novo i u arhitektonskom pogledu, kao Kunsthaus u Grazu. Jamčim 250 krcatih termina godišnje. To bi bio prostor s nekoliko dvorana, kao što se rade cinestari. Nama treba dvorana s minimalno 1500 mjesta.
Može li se u gradnju uključiti privatni kapital?
Imali smo desetak ponuda, a dvije vrlo konkretne i čvrste. Od grada se očekuje lokacija. Najbolja bi bila preko puta Muzeja suvremene umjetnosti, gdje je Inino parkiralište.
Od šezdeset godina Komedije, dvadeset godina je vodite. Je li vaše vrijeme vrijeme razvoja ili stagnacije?
Kao glumac sam došao 1980., dvadeset i dvije godine sam ravnatelj. Naslanjao sam se na tradiciju, jer sam tradicionalist, a pomalo i konzervativac u zanatskom smislu. Ako nemate zanata na pozornici, nemate što tražiti u ovom poslu. Neki standardi od Akademije naovamo, već su prilično pali. Komedija je zanatski, pogotovo u glazbenom smislu jako napredovala, iako smo uvijek bili kuća zanata. Zvali su nas podrugljivo malograđanskim pa građanskim kazalištem. Operetu smo vratili u ratno vrijeme, mjuzikl smo počeli dizati od 2000. godine, od “Chicaga”, “Briljantina”, “Isusa Krista Superstara”, “Malog dućana strave”, “Aide”... Spremni smo za usporedbu sa broadwayskim produkcijama.
Najavljujete povratak Gubec-bega?
Ovo je sezona tradicije. Tu je „Klupko“ Pere Budaka praizvedeno ovdje 1953. Danas je premijera „Đerdana“ kojem svi tepaju Mali Ero, a koju je Jakov Gotovac komponirao za Komediju. Vratili smo „Jaltu, Jaltu“ s novom snagom, a vraćamo i „Gubec-bega“ koji je jedan od temeljnih stupova.
On ide u dvoranu?
On traži novi veliki prostor. „Gubec“ bi trebao biti Atlas koji vuče Komediju.
Najavljivali ste i “Marilyn Monroe”?
Taj je projekt još u igri bez obzira na nestrpljenje autora. Još nismo napravili ni približnu sliku kako bi ta predstava trebala izgledati, no to je potentan materijal.
Najavljujete i praizvedbu baletne “Breze”?
Uspjeli smo oformiti baletni ansambl pun darovitih ljudi. Lani je bila izvanredna produkcija “Brela” s Bogdanićem. S Biennalom rodila se ideja o “Brezi”.
Vi ste kazalište koje ne bježi od dijalekata?
Naša je obaveza podsjetiti na ljupkost i snagu naših dijalekata.
Za koju je predstavu najteže dobiti karte?
Za “Jaltu, Jaltu“. Od premijere u ožujku igrali smo je sedamdeset puta, nedavno i u punoj Areni u Varaždinu.
Hoćemo li “Jaltu” gledati u tradicionalnom direktnom prijenosu na HTV-u na Silvestrovo?
Nažalost, ne. Jedna je od naših izmišljotina ta Komedijina Nova godina, nezaobilazna ponuda zagrebačke Nove godine. Ove godine iz raznoraznih razloga TV-prijenosa iz naše kuće nema. Ali predstave ima. S operetnim predahom i uz šampanjac. Četiri smo puta davali “Šišmiša”, a sada “Šišmiša” vrte drugi.
Koji naslov želite postaviti na scenu, a do sada niste uspjeli?
Veliki je raskorak između želja i mogućnosti. Protiv recesije se najbolje boriti jačom ponudom. Nama je za četvrtinu smanjen programski budžet, pa smo odustali od Mešinove verzije “Spamalota”. Mi smo u stanju odigrati „Fantoma“, „Mammu miju“... S Opatijom bismo pokušali napraviti “Mister Morgena” pa “Opasne veze”. Publika je od nas navikla na najbolje.
Ali i na predstave bez ideologije?
Uvijek bez ideologije. Ali mi smo nacionalno kazalište koje ima nacionalnu priču. Najsretniji sam kada netko želi kupiti kartu za našu predstavu. Kazalište koje radimo kazalište je naše ulice. Radim kazalište za svoju ulicu, znance, prijatelje, Zagrepčane. Ne radim predstavu za festivale, baš me briga što u Londonu, Parizu i New Yorku misle o nama, meni je važno što o nama misli moja ulica.
