I’m afraid of Americans”, požalio se na istoimenom starom singlu David Bowie – britanski rock ekscentrik staroga kova i umjetnik kojemu u početku karijere ni samome nije bilo lako osvojiti fanove s one strane Atlantika. Nije to bila osobito neprijateljska „poruka“ – otac Ziggyja Stardusta uvijek je isticao vrijednosti američkih glazbenih idioma koji su izvršili presudan utjecaj i na njegov opus, ali njezino se značenje očituje i u činjenici da je stigla u vrijeme (1997.) kada je rijetko koja mlada engleska zvijezda mogla napuniti prosječnu američku dvoranu, a o stadionu da i ne govorimo.

Blur? Oasis? Pulp? Robbie Williams? Znatiželjni stanovnik prosječnog američkog grada te je ponosne eksponente samoproglašene „Cool Britannije“ mogao uhvatiti prije u lokalnom klubu ili manjem teatru nego u centralnom „city hallu“.

Kraljevstvo za kipiće
Gonjena nekom unutarnjom logikom, vremena se ipak mijenjaju. Nedavno održana dodjela Grammyja pokazala je potpunu dominaciju britanskih izvođača koji su se kući vratili s hrpom ključnih kipića osvojenih u najvažnijim kategorijama. To mnoge navodi na zaključak da je na pomolu nova „britanska invazija“ koja je tijekom povijesti popa u redovitim ciklusima zapljuskivala obale Novoga kontinenta. Beatlesi i Stonesi šezdesetih, Zeppelini i The Clash 70-ih, Depeche Mode... A sada, dame i gospodo: Coldplay! Ali ne samo oni – nova pop princeza Adele ušla je u utrku za Grammyje s četiri, neo-soul pjevačica Duffy s tri, a Radiohead i Robert Plant (sa sparing partnericom Alison Krauss) s po pet nominacija.

Već je ta činjenica donekle nagovještavala da Ujedinjeno Kraljevstvo ponovno donekle uspostavlja kontrolu nad američkim pop kulturnim podnebljem; toliki broj engleskih nominacija u glavnim kategorijama nije zabilježen u pedesetjednogodišnjoj povijesti Grammy nagrada. Kada su statue podijeljene, postalo je jasno da je na svim frontama trijumfirao tandem Plant-Krauss koji je sve svoje nominacije pretvorio u nagrade, uključujući i one krucijalne: za album godine (izvrstan Raising Sand) i snimku godine („Please Read The Letter“). Odlično su prošli i Chris Martin i njegovi Coldplay koji su uz ostalo pobijedili i u kategoriji za pjesmu godine, „Viva La Vida“, te za najbolji rock album istoga naziva. Radiohead su pokupili vrhnje u alter-kategorijama za izvanserijsko ostvarenje In Rainbows.


Robert Plant (drugi slijeva), Allison Krauss (treća) i T Bone Burnett (sredina) sa suradnicima proslavljaju nagradu za album godine “Raising Sand”

Što je uzrok takvom uspjehu Britanaca i je li on slučajan? „Engleski izvođači dugo nisu marili hoće li se njihovi albumi svidjeti ostatku svijeta“, objasnio je Ged Doherty, šef britanskog Sonyja, dodajući da su ta vremena, srećom, prošla. Doista – uz pomoć nekoć uglednog (a već dugo požutjelog) NME-a i ostalih marketinških motora, devedesetih su se godina na Otoku redovito umjetno proizvodile pop senzacije koje su taktikom blickriga osvajale domaću publiku, ali i jednakom brzinom nestajale iz općeg vidokruga.

No, za konzervativnije američko tržište – naviklo na ustrajan i naporan rad, a otporno na prekonoćne spektakle bez pravog sadržaja – potrebno je mnogo više od sugestivno-bombastičnih naslova otočnih pop tabloida koji svakoga tjedna najavljuju neki drugi „best new band in Britain“. Kada su se tijekom ovoga desetljeća iz naoko kaotične srednjostrujaške mase izdvojili radišni i uporni bandovi poput Coldplaya (ili, primjerice, njihovi očiti uzori Radiohead koji su se već prije dokazali postojanim artističkim integritetom) i pohrlili prema obećanoj zemlji, Amerika je malo-pomalo „popustila“, otvorivši vrata i ostalima. I dok je američki underground trenutačno premrežen kudikamo snažnijim zbivanjima u odnosu na engleski, Britanci očito kvalitetnije i sustavnije rade na predstavljanju novih komercijalnih izvođača.

Nova umjetnica
Nije stoga čudno da je 20-godišnja londonska kantautorica Adele na svečanoj ceremoniji u Los Angelesu nagrađena Grammyjem u atraktivnoj kategoriji „najbolje nove umjetnice“. Njezina generacijska i stilska kolegica – velška pjevačica Duffy – također je omastila brk („best pop vocal“), no postavljene jedna uz drugu, njih dvije pružaju i drugi dio odgovora na „zagonetku“ o recentnom uspjehu Britanaca na gostujućem terenu. Premda ne zvuče neautentično, obje su snažno nadahnute američkim glazbenim naslijeđem – motown pop-soulom šezdesetih, kakav je na svojim albumima načela notorna Amy Winehouse. A svi znaju da Ameri i te kako drže do svoje tradicije, pa makar ih na nju podsjećali i prekooceanski izvođači.

U tom kontekstu lako se može objasniti i uspjeh bivšeg frontmena Led Zeppelina i njegova albuma Raising Sand koji je – kako je primijetio kritičar Telegrapha Neil McCormick – snimljen u Americi, s američkom vokalnom asistenticom (Krauss), američkim producentom, američkim pratećim bandom i (najvažnije) ispunjen je jedino američkom „roots“ glazbom. No, to je stari trik, premijerno aktiviran još onda kada su Stonesi, Yardbirdsi i ostali (ne samo) londonski klinci otkrili US-blues, prilagodili ga svojim potrebama i potom ga na krilima prve britanske rock invazije i uz veliki prasak „prodali“ natrag Amerikancima. Otada je prošlo više od četiri desetljeća, no paralela s trenutačnim zbivanjima možda i nije previše bez osnove.

Premium sadržaj

Video sadržaj

53

KÖVESI PRIJAVILA HRVATSKU

EPPO odustao od pravne bitke, je li uopće trebao u boj s DORH-om?

102

ESKALACIJA RATA

Putin: Ukrajinu smo pogodili novom raketom Orešnik. Ovo je sada globalni sukob

Video sadržaj

PUSTILA DUGU KOSU

Prvu voditeljicu 'Ljubav je na selu' danas bi rijetko tko prepoznao! Imala je nesvakidašnji hobi koji inače obožavaju muškarci

Sve popularnije

Zaboravite na lozinke i PIN-ove! Generacija Z prigrlila top rješenje za najsigurniji online šoping

Poražavajuće statistike

Iritabilnost, nemir i promjene raspoloženja sve su prisutnija kod djece, a razlog je zabrinjavajući

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’