Još na nekoj od lekcija školske lektire svi nauče kako je "Tena" Josipa Kozarca sinonim za Slavoniju, kako njezina propast opisuje bezbrojne načine na koje su kojekakvi zavojevači gazili slavonsku ravnicu. No, "Tena - kronika raspada jedne ljepote", predstava koju smo na Sceni Travno gledali kao koprodukciju Gavelle, Kazališta Joze Ivakića iz Vinkovaca, Ludens teatra, Gradskog kazališta Požega i Centra za cjeloživotno učenje i kulturu u Bjelovaru, ipak je nešto drugo. Djelo je to koje je po motivima Kozarčeve pripovijetke napisao Borislav Vujčić, a režirao Dražen Ferenčina.
U tom novom djelu Tena je dobila pomalo drukčiju, uvjetno rečeno, moderniju, svakako osvješteniju osobnost. Ona je i dalje žena žrtva, ali je uz to i žena manipulatorica, ona koja svojom ljepotom i svojim tijelom pokušava izboriti život koji misli da joj pripada. Glasove su tako dobile i žene oko nje, seljanke, Ciganke... pa i ona koja je namjerno, u pokušaju da vrati svoga muža, zarazi boginjama i tako joj oduzme glavno "oružje" - njezino lice. No, sve je to u ovoj predstavi dovedeno do ruba karikature. Bez pokušaja da se predstava gleda kroz prizmu neke nove (i stroge) političke korektnosti, jasno je da su ovdje mnoge stvari iskrivljene do pucanja: od činjenice da seljak koji cijeli dan radi na njivi smrdi do toga kako se u toj priči tretira Rome.
Tako dramatizacija Borislava Vujčića, koja kombinira drevnu Slavoniju i njezine mitove s melodramatskim elementima u adaptaciji i režiji Dražena Ferenčine, postaje Slavonija koju je teško prepoznati, o kojem god njezinu vremenu da je riječ. Prepoznatljivosti sasvim sigurno ne pridonosi činjenica da ulogu Tenina oca tumači Filip Šovagović, ovdje sveden gotovo na dio scenografije. Lik mučaljivog Slavonca koji trpi i nije u riječima koje izgovara (Filip nema doslovno ni jednu), već u načinu na koji ga redatelj koristi. Da su predstava i ansambl oko nje drukčije složeni i mlada Matea Marušić bila bi mnogo punokrvnija i bolja Tena.
