Josipa Pavičić Berardini svojim romanom “6 mm” izazvala je buran odjek u javnosti hrabro govoreći o vlastitoj borbi s rakom dojke te promjenama koje ta bolest donosi.
Porukom “ako sam mogla ja – možeš i ti” promijenila je živote mnogih žena. Redateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Ksenija Zec, glumica Daria Lorenci Flatz, filmska redateljica Judita Gamulin, dramaturginja Nikolina Bogdanović, dizajnerica Matija Vujica i producentica Lidija Ivanda, svojim su se umjetničkim djelovanjem ujedinile u multimedijalnom projektu “6 mm”, nastalom na temelju knjige, čiji je cilj prikupiti sredstva za prvi aparat za intraoperativno zračenje u Hrvatskoj i aktivno sudjelovati u prevenciji bolesti i edukaciji o njezinu liječenju. ZKM je prihvatio ulogu domaćina za humanitarnu premijernu izvedbu te multimedijalne predstave 21. svibnja, a o njoj smo razgovarali s njenom redateljicom, afirmiranom koreografkinjom i izv. prof. art Ksenijom Zec, ujedno i prodekanicom za nastavu i studente kazališnih odsjeka ADU, predsjednicom upravnog odbora Zaklade Kultura nova i članicom Kazališnog vijeća Ministarstva kulture i Povjerenstva za ples.
Kako uspijevate spojiti Vaše umjetničko djelovanje sa svim spomenutim funkcijama?
Zapravo nikako. U trenutku kad sam prihvatila sve ove funkcije bilo mi je jasno da ću u vrijeme trajanja mandata svoj umjetnički rad morati zaustaviti. Držim krajnje nemoralnom negativnu praksu preuzimanja funkcija u raznim vijećima i odborima s ciljem pogodovanja vlastitim interesima ili interesima svojih prijatelja na uštrb pozitivnih procedura koje bi svim kulturnim subjektima trebale omogućiti ravnopravan položaj. Takva loša praksa nas je odvela prema društvu bez povjerenja i ja zaista ne mislim raditi na takav način. Staviti na čekanje svoj umjetnički rad nije bila jednostavna odluka ali dosada sam doista puno radila i stekla veliko iskustvo te ušla u godine kada se od umjetnika očekuje širi društveni angažman i odgovornost. Zato ovaj projekt radim čiste savjesti, ne smatram ga svojim umjetničkim projektom jer je humanitarnog karaktera i ne trošim ionako potkapacitirane resurse iz proračuna za umjetničke djelatnosti.
Kako je došlo do sinergije ovih izuzetno zanimljivih ženskih snaga udruženih u humanitarno umjetnički produkt 6mm? Što želite postići ovim projektom?
Vrlo jednostavno, mene je nazvala Darija, potom sam upoznala Josipu i Nikolinu i odmah smo kliknule na višoj razini od uobičajene profesionalne komunikacije. Obzirom da se bavimo osobito teškom i složenom temom još u prvim razgovorima nametala mi se multimedijalna forma koja bi olakšala prodiranje svih emocionalnih, medicinskih i društvenih problema koje prate dijagnozu karcinoma. Tako smo za film pozvale izuzetno talentiranu i sofisticiranu mladu filmsku redateljicu Juditu Gamulin koja je opet u filmsku ekipu dovela sve žene. Nije nam bila prethodna namjera ovaj projekt učiniti ženskim – tako se dogodilo. Uostalom, osim žena s nama su i dečki, mladi producent Marin Leo Janković, dizajn svjetla potpisuje Ivan Lušićić Liik, a dizajn zvuka potpisuje Luka Gamulin. Zajednički cilj projekta „6 mm“ je nabavka aparata za intraoperativno zračenje. No pored toga svaka od nas ima svoje privatne, intimne ciljeve i razloge za rad, jer kroz proces odrađujemo i neka vlastita iskustva. Svoj osobni cilj vidim u mogućnosti da prodremo do žena u svim dijelovima Hrvatske i uvjerimo ih da bolest nije društvena sramota, jer takva percepcija bolesti otežava prevenciju.
Jeste li ikad prije surađivali s Darijom i uvedite nas malo u atmosferu vašeg procesa? Hoće li predstava biti bolna i direktna?
S Darijom surađujem odavno i dobro poznajem njezin rad. Ona je izvođačica ogromne energije i odgovornosti tako da nam se ponekad čini kako se probe odvijaju prejednostavno, bez napornih i otežavajućih trenutaka. Rekla bih - bez problema. Možda, pritisnute ovako teškom temom tražimo načine da si olakšamo uživljavanje i identifikaciju sa sadržajem kojim se bavimo. Na probama se puno smijemo i pokušavamo koliko je to moguće uvesti elemente humora ali ipak tema se uvuče u polje nesvjesnog, pa me je suprug neki dan upozorio da stalno opipavam grudi, a doista nisam kancerofobna osoba. Predstava će zasigurno biti bolna jer Darija vrlo sugestivno dočarava prolazak kroz sve faze bolesti. Da, i direktna jer problemom karcinoma ne možeš se zakulisno baviti.
U svojim predstavama puno pažnje pridajete plesu, glazbi i scenskom pokretu, hoće li to biti tako i u ovom projektu?
Apsolutno, ja sam po struci koreografkinja i u svim predstavama nastojim propitkivati uvjete nestajanja konvencionalnih granica među granama umjetnosti, žanrovima i formama. I u ovoj predstavi posegnule smo za plesom. Pomoću tzv. „autentičnog plesa“ nastojimo prikazati sve one emocionalne faze koje je teško iskazati riječima, a kroz koje pacijentice prolaze od trenutka postavljanja dijagnoze, zatim liječenja, sve do saznanja o mogućem ozdravljenju. Upravo je Darija pogodna izvođačica za takvu vrstu projekata jer osim izvanredne glumačke tehnike kontinuirano radi na održavanju tjelesne forme i širenju registra tjelesnih izvedbenih vještina i stilova tako da smo plesne dijelove postavile bez dodatnih, posebnih priprema.
Kako je roman 6 mm utjecao na Vas?
Uzela sam ga, moram priznati s velikom predrasudom da će biti prepatetičan i kazališno nezanimljiv, međutim završila sam čitanje u jednom dahu, u suzama. Svima u projektu se dogodila slična reakcija na roman jer je Josipa zaista sofisticirano i precizno opisala, tijek bolesti, emocionalne potrese, ali i želju i put ozdravljenju. Kako je moj dragi očuh neposredno prije rada na projektu umro od karcinoma pronašla sam sebe u Josipinom romanu. Čitati sebe kroz iskustvo druge osobe stvorilo mi je jasnu ideju o tome kako bi
predstava trebala izgledati. Mogla bih reći da nisam ja osmislila projekt nego je projekt osmislio onaj segment moje ličnosti koji još uvijek tuguje za ocem.
Je li bolest nedovoljno dotaknuta tema u hrvatskom društvu i koja je moć kazališta da je približi ljudima? Kakvo je po Vama stanje u hrvatskom zdravstvu i koliko se ljudima pruža psihološka podrška u sklopu bilo kojeg oblika liječenja?
Moje područje informiranosti je kultura i teško mi je govoriti o hrvatskom zdravstvu jer duboko prezirem kad ljudi paušalno u medijima pričaju o stvarima koje nisu područje njihove stručnosti. Ono što sam vidjela kao pripadnica obitelj čiji je član obolio od
karcinoma jest da postoji puno nedostataka vezanih uz financiranje zdravstva: nedostatni resursi, duga čekanja, izostanak psihološke pomoći, nedostatak vremena osoblja za pojašnjavanje mogućnosti liječenja, i ono što je najstrašnije to je potpuni izostanak skrbi u temporalnoj fazi bolesti. Ali isto tako sam vidjela divne i požrtvovne liječnike i sestre koji u teškim uvjetima časno i ljudski obavljaju svoj posao.
Na Akademiji ste svakodnevno u kontaktu s mladim generacijama glumica i glumaca - kakvo je po vama aktualno stanje mlade domaće kazališne scene i koja je njezina budućnost i mogućnosti s obzirom na kontekst u kojem živimo?
E, o ovoj temi bih mogla puno govoriti. Sve počinje od kvalitetnog obrazovanja, a konkretno Akademija se neprestano bori s nedostatkom svih resursa, i financijskih, i prostornih i ljudskih, a politika ne zapošljavanja mladih kadrova dovodi u pitanje budući razvoj kvalitetnog nastavnog kadra. Osim toga u Hrvatskoj su otvorene su još četiri glumačke škole i stvarno ne znam gdje će svi ti mladi ljudi raditi na ovako malom tržištu. Za sad se studenti ADU uspješno zapošljavaju i vidljivi su i priznati u svom radu. Mlada domaća kazališna scena organizira se osim zapošljavanja u institucijama kroz nezavisne umjetničke organizacije i udruge i zaista imaju puno toga za reći. Međutim, tijela kulturnih politika, naročito lokalnih uprava, nedovoljno prate razvoj i rast nezavisne scene. Osobno vidim rješenje u tzv. sudioničkom upravljanju koje je odavno zaživjelo u nekim europskim zemljama i taj model nije nedostižan ali za njegovu provedbu treba mijenjati kulturne strategije i politike financiranja. A tu ne vidim baš sjajnu budućnost zbog sporosti implementacije novih modela upravljanja na hrvatskoj kulturnoj sceni.
Plesna akademija otvorena je u Zagrebu prije nekoliko godina i djeluje u sklopu Akademije dramskih umjetnosti u kojoj radite. Mislite li da je naša javnost svjesna činjenice kako je pokretanje plesne akademije gotovo povijesni čin jer to nije samo plesna akademija u Zagrebu, nego i prva u regiji. Kakvi su planovi u budućnosti i jeste li zadovoljni s dosadašnjim postignućima?
O plesnim studijima se raspravljalo dvadesetak godina a od prvih konkretnih akcija do otvaranja studija prošlo je osam godina. Kroz javne prezentacije naših ispita koje prati veliki broj gledatelja imamo pokazatelje da je ovaj studij itekako zanimljiv javnosti. Kroz četiri godine djelovanja i ugošćavanja stranih pedagoga postali smo zanimljiv subjekt i na međunarodnoj sceni. Moram istaknuti i osjetljivost Ministarstva kulture koje financijski pomaže održavanje studija a u strategiji dodjele sredstava sufinancira prve korake naših završenih studentica. Slijedeći značajni korak je pokretanje MA studija plesa koji za sad ne postoji u široj regiji. Moram istaknuti da je ADU jedina škola u svijetu koja pod istim krovom provodi studije kazališne filmske i plesne umjetnosti.
Kako, kao umjetnica, vidite Hrvatsku danas?
Trenutno me najviše uznemirava općeniti izostanak kritičkog mišljenja i smanjivanje resursa za suvremene umjetničke prakse. Primjer dobre prakse vidim u osnivanju Zaklade „Kultura nova“ kada su 2011. godine Ministarstvo kulture i Vlada RH prepoznali i podržali inicijativu organizacija civilnog društva za osnivanjem takve organizacije i tako dali ozbiljan doprinos razvoju suvremene kulture, ali i društva u cjelini. Vrijednosti i značaj rada Zaklade u Hrvatskoj danas prepoznaju i međunarodne srodne platforme i organizacije. Ovo ne govorim iz razloga što sam trenutačno predsjednica Upravnog odbora Zaklade, dapače, ta mi je funkcija najteža i zahtjeva puno predanog rada jer nam je u današnjem kulturnom okruženju vrlo teško očuvati i razvijati izvorna načela neovisnog djelovanja u području suvremenih kulturnih praksi koje Zaklada podržava. Nadalje, sveprisutna komodifikacija kulture tj, pretvaranje umjetnosti u robu tržišne vrijednosti vrlo je opasna za daljnji razvoj našeg kulturnog identiteta. Umjetnost nije luksuz, ne treba ju gledati kao porezno opterećenje, a umjesto politike punih blagajni trebali bi poticati kulturu dostupnu svima. Mislim da bi u zemlji niske platežne moći više sadržaja trebalo biti čak i besplatno. Ali bojim se da je to utopija.
Zašto ste osnovali umjetničku organizaciju 21:21 s Petrom Hrašćanec?
Naša višegodišnja suradnja temeljena je na zajedničkom istraživanju i kreiranju izvođačkih tehnologija i propitivanju porozne granice između kazališta, plesa i performansa. Potreba za većom umjetničkom slobodom u istraživanju i kreiranju vlastitih načela izvedbenosti rezultirala je osnivanjem Umjetničke organizacije 21:21. a sa suradničkom organizacijom Defacto okupljamo 15tak stalnih suradnika. Preuzimanjem navedenih funkcija stavila sam na mirovanje svoj rad u 21:21. To mi je najteže palo, i osjećam se kao da sam napustila tzv. sekundarnu obitelj. Ali izdržat ću još dvije godine mandata bez njih. Taško je družiti se s prijateljima, znati rezultate natječaja na koje su se prijavili i šutjeti o tome. Umjetničko mirovanje odabrala sam svjesno i sa željom da doprinesem očuvanju pozitivne prakse ali i strukturnim promjenama, i pri tome mi ne pada na pamet „šibicariti za sebe ili svoje prijatelje.
