Kutija je fotoaparat. Proizveden početkom tridesetih u Njemačkoj, igrom sretnog slučaja preživio je savezničko bombardiranje Njemačke na kraju Drugog svjetskog rata. Vlasnica mu je stara prijateljica obitelji Grass. U njezinim rukama kutija postaje čarobni aparat koji snima ono čega nema – ljudske želje ili budućnost koja se tek treba dogoditi. Snimljene su tako slike srušenog Berlinskog zida, četiri žene slavnog književnika kako hrabro na jednoj barci prkose nemirnom moru i sudbini, ali i brojne, više ili manje skrivene, želje djece tog istog književnika i tih istih žena.
Njemački nobelovac Günter Grass u Kutiji (biblioteka Ambrozija V.B.Z.-a, urednik Marko Pogačar, prijevod Boris Perić) autobiografske dijelove svog života prikazuje kao vinjete o fantastičnim slikama koje snima jedan “poludjeli” fotoaparat. No, o svemu tome, sjećajući se tih fotografija ili se prisjećajući priča koje su o njima čuli, govore njegova djeca. Stoga je ova knjiga i autobiografski zapis i dokument o jednom vremenu (posebno su zanimljive stranice o Grassovu prvom političkom angažmanu uz Willyja Brandta), ali i obiteljska priča u kojoj djeca katkad i ne znaju za svoju braću i sestre ili znaju za njih, ali ih ne smiju viđati. Na sreću, čarobna kutija snima i po narudžbi i tako njezini proizvodi postaju temelj za Grassova najpoznatija djela. Stoga se Kutija čita i kao rebus o potrazi za inspiracijom, ali i kao oda čovjeku koji u potkrovlju nekih svojih kuća uporno stoji uz stalak za pisanje i radi satima. Djeci nedostaje taj čovjek s čudnim brkovima kojeg ne razumiju. Kada se kao odrasli ljudi sjećaju tih prošlih dana, proteklo je vrijeme filtar kroz koji se ispiru obiteljske tajne. Ukratko – zahtjevno štivo koje se lako i rado čita!
