Uoči velike svjetske premijere kodeksa, crteža i minijatura Jurja Julija Klovića u Zagrebu ovog četvrtka, razgovarali smo s mladom 36-godišnjom Valerijom Macan Lukavečki, višom asistenticom pri katedri Crkvene povijesti na Bogoslovnom fakultetu koja je prije tri godine doktorirala na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu na cjelokupnome opusu tog majstora sitnoslike, znanog i kao Michelangelo minijature. Njen doktoratski rad donosi katalog Klovićevih djela i povijesnih izvora te na preko 500 stranica nalazimo preko 120 poznatih Klovićevih djela te 134 pojedinačno analizirana povijesna izvora. Na izložbi koja predstavlja 30-ak njegovih djela, sudjeluje kao stručna savjetnica uredništva kataloga i njegov redaktor te je, između ostalog, i autorica kataloških jedinica izloženih djela, a u svojim tekstovima kataloga donosi presjek svega što se o Kloviću otkrilo u posljednjem desetljeću. Na koji se način utvrđuje autentičnost Klovićevih djela, nastojala nam je približiti - osim velikog poznavanja materije, neophodno je imati oko za detalje. Za stručnjake su najbitniji povijesni izvori koji govore o životu i radu umjetnika, no kako se djelo atribuira kad ih manjka?
Promjene atribucija su česte
- Bitno je prepoznati specifičnosti autorove tehnike i stila rada da biste procijenili je li riječ o Kloviću ili ne. Nerijetko se događa da se atribucija određuje na temelju stilske analize, no sama atribucija tada ostaje do određene granice nesigurna jer se radi o osobnoj procjeni određenog povjesničara umjetnosti. Upravo zbog toga se i često dešavaju promjene atribucija koje su itekako potrebne jer nam „olakšavaju život“, pogotovo u slučaju Klovića – naime, kod njega imamo primjer opusa djela u kojem postoji široka lepeza raznih stilova jer minijature međusobnom usporedbom pokazuju prevelike stilske razlike. Ove se razlike pripisuju stilskom sazrijevanju autora kroz život, no pitanje je do koje mjere je realno tako ih tumačiti. Upravo zbog njih moguća je i eventualna prodaja neautentičnih Klovićevih djela na tržištu umjetnina. No, stručnjaci zbog toga iznimno paze pri davanju atribucija. Primjerice, iz ranog perioda Klovićeva života koje nam je gotovo posve nepoznato imamo i najmanje njegovih djela – objašnjava Valerija.
Umjetnici su u smislu autorstva u srednjem vijeku bili manje bitni te zbog toga gotovo da nigdje ne nalazimo njihove potpise na djelima. Bitno je bilo djelo i mecena za kojeg se djelo radilo. Konkretno Klovićevi potpisi vrlo su rijetki na umjetninama i neujednačene su forme, što stručnjacima nimalo ne pomaže.Kemijska analiza pomaže tek u dokazivanju razdoblja u kojem je djelo nastalo, primjerice analizom pigmenata i nosača slika s točnoću se utvrđuje razdoblje u kojem je djelo nastalo u rasponu od 50 do 100 godina, no ta analiza ne jamči autentičnost pojedinog autora.
Kodeksi
Za Klovića znamo da je rođen u Grižanama u Modruškoj biskupiji. Njegovi preci doselili su na područje oko grada Rijeke iz, kako pišu izvori, Makedonije vjerojatno bježeći pred Turcima. Otac mu se po doseljenju ovdje i oženio. U Hrvatskoj, nažalost, nemamo nikakvih povijesnih tragova koji bi svjedočili njegov boravak na našem teritoriju. Po odlasku u Italiju cijeli je svoj život proveo u toj zemlji na dvorovima istaknutih crkvenih osoba. Najbolje dokumentirano doba Klovićeva života je ono od 1530. pa do njegove smrti. Klović isprva radi za kardinala Marina Grimanija po izlasku iz samostana, te se na izložbi predstavlja nekoliko iluminiranih kodeksa iz toga doba. Od 1541. godine Klović radi uglavnom u Rimu na dvoru kardinala Alessandra Farnesea s kojim povremeno putuje na dvore u Parmu ili Firenzu. Najveći broj njegovih poznatih nam djela nastalo je u službi kard. Farnesea. U Zagrebu će se moći vidjeti i dva časloslova Blažene Djevice Marije, jedan kojeg je napravio za kardinala Grimanija – Časoslov Stuart de Rothesay, a drugi za kardinala Farnesea – Časoslov Farnese. Klovićevo je doba, ističe Macan Lukavečki, specifično za povijest minijature jer je tisak tada već uzeo maha u Europi, tiskaju se i ilustrirane knjige pa rukom rađena minijatura u pisanom kodeksu postaje više nego ikad stvar luksuza i prestiža raznih elitnih, društvenih i crkvenih krugova.
