Kome je u nedjelju navečer bilo do trčanja po Zagrebu se jedne strane grada do druge (što se kasnije pokazalo nepotrebnim), mogao je doživjeti uistinu iznimnu večer ispunjenu glazbom, stilski raznovrsnom, obje s povijesnom notom u svjetskim razmjerima; prva kao njezin odjek, druga kao aktualno upisivanje u nju.
U ZKM-u je završen VIP Jazz zagreb Festival nastupom „Last Poetsa“, angažiranog i revolcionarno orijetniranog njujorškog „govornog“ benda koji je početkom sedamdesetih godina svojim tekstovima i recitalima utro put stvaranju repa. Na ranim albumima praćeni udaraljkama, na tradiciji uličnih afro-kubanskih svirača, smao puno militantniji, ovaj su put nastupili s bendom koji je išao od funka do finog jazzy soula Terryja Calliera.
Time se ponešto izgubilo sirovosti i energije po kojoj su poznati, ali autentičnost garda ni nakon 40 godina ne dolazi u pitanje.Po službenim najavama, svega petnaestak minuta nakon njihovog nastupa trebali su se na pozornicu u rasprodanom Boćarskom domu popeti „The National“, ali zbog peripetija na granici koncert je počeo sat i pol kasnije, otprilike pola sata prije ponoći. No, svaka minuta provedena u čekanju bila je vrijedna.
Demontirajući uobičajene predodžbe o tome kako zvuči bend koji ide prema sve većim dvoranama, „The National“ doveli su, kao se neoriginalno govori, publiku do usijanja s tek „podgrijanim“ pjesama, namjerno suspregnutim u opsegu, ali ne bez ambicioznosti, s pjesmama koje katkad zvuče kao REM-ove demo snimke prije nego što krenu u komercijalističku obradu ((ili nadograđeni Joy Division, neka si svatko uzme usporedbu koja mu je draža).
U izravnom kontaktu s publikom potrđen je dojam da je njihov posljednji album „High Violet“ definitivno jedan od TOP 5 albuma godine.
