Između pisaće i šivaće mašine teče kazališna verzija “Štefice Cvek u raljama života”, koja je u režiji Nine Kleflin premijerno izvedena u Histrionima. Na nesreću, ono što smo voljeli u romanu Dubravke Ugrešić ovdje je nestalo.
Ono što smo obožavali u filmu Rajka Grlića, poput legendarne rečenice Trokrilnog (Bata Živojinović) namjerno je izostavljeno i zamijenjeno samo sličnim. Pravo je pitanje stoga: što se dogodilo Štefici kada se gleda u komornoj atmosferi bez imalo smijeha? Odgovor glasi: zapravo ništa.
Legenda je utopljena u neinventivnom teatarskom izričaju, u kojem se podjednako muče doslovno svi glumci, a najteže je samoj Dori Polić Vitez u naslovnoj ulozi. Ovo nije niti podsjetnik na neka prošla vremena (šlamperaj poput crno-bijelog TV-a s daljinskim), niti njihovo izrugivanje. Šteta odličnog materijala.
Nikada me se nije dojmi film,a predstavu ne želim niti gledati.Što je tu uopće smiješno?