“Ne mogu vjerovati!” Bio je to jedini komentar koji je uspjela izustiti vizažistica Marija Koprtla kada je Leo počeo raditi s fotoreporterom. I zaista, kada je ustao sa stolca za šminkanje i zauzeo nekoliko ležernih poza pred fotoobjektivom (za ovu u kojoj u “špagi” leži na podu kaže da ne boli), bio je to trenutak u kojem je od lijepog mladića postao vrhunski plesač, što otkriva i njegov najjednostavniji pokret. No, on je i europska koreografska zvijezda koja se već ove jeseni vraća u zagrebački HNK.
Leo Mujić je nakon završene baletne škole u Beogradu diplomirao u baletnoj školi L’École-atelier Rudra Béjart u Lausannei i odmah počeo nastupati kao solist u poznatim europskim plesnim kompanijama. Nastupao je s najvećima, u koreografijama renomiranih suvremenih koreografa (Maurice Béjart, Alessi Silvestrin, Jacopo Godani, Marguerita Danlon, Ohada Naharina, Amanda Miller, Jean Christophe Blavier...), da bi se i sam profilirao kao koreograf koji osvaja plesnim projektima pariške Opere, Baleta u Stuttgartu ili Berlinu... Bavi se i koreografijom, a zagrebačka baletna publika gledala je njegov dio Baletne večeri 2008. godine te u “Tišini mog šuma” (studeni 2010.), gdje su mu inspiracija bili stihovi Dobriše Cesarića.
Otvorene slike Cesarića
U sljedećoj sezoni ponovno radi u HNK Zagreb koreografiju u operi “Hamlet”.
– Bit će to grand opera i u njoj je balet vrlo važan dio jer to je djelo iz doba kada balet još nije postojao kao samostalna scenska forma, već je postojao da “opsluži” operu. Originalna muzika za balet traje oko 26 minuta, ali u današnje vrijeme tu je nužno rezanje. Sveli smo to na šest minuta, i to će biti grandiozni ulazak kroz stepenice, jedan romantični duet, a sve završava masovnom scenom. No, sve je još u povojima. Ipak drago mi je da sam kao autor i dalje prisutan u HNK Zagreb jer to je kuća koja u ovoj regiji nudi najbolji balet i kuća koja vidljivo napreduje – kaže Leo.
A u zagrebački HNK ga je pozvala direktorica Baleta Irena Pasarić. Počeo je raditi kao pedagog sa zagrebačkim plesačima, predstavio im je svoje radove i tako je počela suradnja.
– Baletnu večer dijelio sam s dva vrhunska svjetska koreografa – Nachom Duatom i Vascom Wellenkampom. Nakon toga nekoliko sam puta dolazio kao pedagog, a u slavljeničkoj 150. sezoni HNK radio sam “Tišinu mog šuma” – kaže Leo Mujić i vrlo rado otkriva u čemu je za njega tajna stihova Dobriše Cesarića na kojima je nastao ovaj balet:
– Cesarić je kao san. On fenomenalno koristi onomatopeju, oslikava prirodu na taj način da, kada piše o kiši, slovima koje koristi doslovno pada kiša kroz njegovu pjesmu. Čitač joj čuje zvuk, osjeti miris... A te njegove otvorene slike rođene su za balet – kaže Leo. Na pitanje bi li radio na stihove nekog od suvremenih hrvatskih pjesnika, odgovara da ih, na žalost, premalo poznaje. No, spreman je učiti, pa je odmah naručio radove Glamuzine, Jahića, Prtenjače, Pogačara...
Vremena za lažne stvari
Razgovarali smo i o zagrebačkoj baletnoj publici koja ga razveseli uvijek kada uđe u teatar jer ovdje dolaze ljudi koji su spremni stajati tri sata kako bi vidjeli gostujuće soliste u “Labuđem jezeru”, a opet:
– Ne znam koga okriviti za činjenicu da su opera i balet još uvijek “elitistički sport”. Vjerojatno je to posljedica vremena u kojem živimo. Kada ovdje uključim TV, rijetko kad vidim neku emisiju o kulturi, a da nije neko vampirsko doba noći. Samo neki lažni sadržaji. Ma koga briga hoće li se Severina udati za srpskog milijunaša?
Reći će i da balet nema ni simbol, ni zastavu, ni himnu. Razumiju ga svi, svuda u svijetu, a opet ga se narod boji. I dalje nosi tu stigmu umjetnosti namijenjene znalcima.
– I tako će biti dok kod nas vlada reality show, sistem u kojem smo svi degradirani jer, ako se netko sramoti i tako zaradi ozbiljan novac ili pak netko dobije Oscara, a ne postoji ta glumica koja može otplesati ono što jedna balerina može odglumiti – kaže Leo i dodaje da se on uvijek predstavlja kao baletni plesač, pedagog i koreograf te da sve to ima uzročno-posljedičnu vezu. Njemu bi, kaže, bilo dosadno da mora birati, biti samo nešto od toga. Očito bi mu dosadno bilo i bez stalnih putovanja jer, kako kaže, dom je u kovčegu, na aerodromima svijeta, na putu... l kaže da mu savršeno odgovara taj status gosta, kakav ima i u Zagrebu. A taj ga status u sezoni pred nama vodi u Beograd, Budimpeštu, New Orleans, New York, Australiju...
poca nam K----ac za njih dvoje