U sklopu platforme Kinedok u zagrebačkom Dokukinu gostovao je Gergö Somogyvári, redatelj fenomenalnog dokumentarca "Vilinski vrt", koji smo već imali prilike vidjeti na Sarajevo Film Festivalu, na kojem je nagrađen, te na nedavnom ZagrebDoxu.
Njegov "Vilinski vrt" priča je koja savršeno dočarava stvarnost današnje Mađarske, u kojoj su beskućništvo i promjena spola zakonski zabranjeni, zbog čega su pripadnici tih društvenih kategorija otjerani na marginu margine. Snimajući TV prilog o zabrani beskućništva, redatelj Somogyvári i njegov tim nabasali su na neobično kućanstvo. U njemu žive Laci, nekadašnji radnik tvornice uništene u privatizaciji, i transrodna tinejdžerica Fanni, koju su roditelji izbacili iz kuće kada je imala samo 15 godina. U okolnostima koje iz ljudi često izvlače najgore, Laci se iskreno očinski brine o Fanni podržavajući je u njezinoj tranziciji i pokušajima da unatoč diskriminaciji pronađe posao ili završi školovanje.
– Kada je Orbánova vlada 2018. godine progurala zakon o kriminalizaciji beskućništva, mnogima se činilo kao da nastupa sumrak civilizacije. Od prijatelja koji su socijalni radnici čuli smo da u šumi blizu Budimpešte, na zemljištu koje pripada vodoprivrednom društvu, postoji naselje potleušica koje su sagradili beskućnici protjerani iz grada i krenuli smo s njima razgovarati. Baš kada smo počeli snimati Lacija, iz njegove je nastambe izašla dvometarska transrodna djevojka u cvjetnoj haljini i pitala može li i ona nešto reći. Taj prizor bio nam je dovoljan da shvatimo da se pred nama otvara film – rekao nam je Somogyvári, koji je Lacija i Fanni redovito snimao iduće četiri godine.
U tom periodu Fanni je krenula na hormonsku terapiju, proživljavala ozbiljne psihičke krize, nekoliko puta pokušavala je pronaći sreću u gradu, ali uvijek se obeshrabrena vraćala Laciju. Dobrohotni beskućnik u svoju je improviziranu kućicu ponekad primao i druge izgubljene žene, koje su postajale sporedne protagonistice filma.
– U početku smo snimali bez jasnog plana, znali smo samo da želimo ostati u okvirima kućice i dvorišta u kojima je Laci postupno gradio elaborirani dvor od smeća te da nećemo inzistirati na Fanninoj transrodnosti, jer to je samo jedan od brojnih aspekata njihova života. Na taj su način Fanni pristupali i drugi ljudi koji su živjeli u toj šumi pokraj grada, zaista je prihvaćajući onako kako se ona sama vidi, što mi je na prvu bilo nevjerojatno imajući na umu njihove generacijske i socioekonomske okvire. Ali onda sam se sjetio da Mađarska u svojoj srži nije homofobno društvo, naša je vlada uložila mnogo vremena i novca u politiku mržnje kojoj sada svjedočimo – rekao nam je redatelj i dodao kako je i sam kao otac mnogo naučio iz Lacijeva bezuvjetnog prihvaćanja Fannina identiteta, no istovremeno jasnog izražavanja mišljenja o drugim, zaista problematičnim aspektima njezina života.
U njegovu se filmu, naime, miješaju teme ekstremnog siromaštva, mentalne bolesti, prostitucije, u koju su ljudi s društvenog ruba često gurnuti, propasti socijalne države i pitanja što je obitelj u situacijama u kojima nas ne žele oni s kojima smo krvno vezani. Zanimalo nas je i kako je film prošao u Mađarskoj, u kojoj je društvena situacija sve gora za pripadnike bilo koje manjine, a režimu nisu dragi ni slobodni filmaši.
– Iskreno, bojali smo se kako će publika reagirati, od konzervativnijih generacija do mladih koji poznaju Fanni kao trash-zvijezdu društvenih mreža i koji su joj se zbog videa koje redovito emitira naviknuli rugati. Baš zbog njih i željeli smo da ovaj film vidi što više ljudi, da upoznaju priču iza osobe koju gledaju na internetu, a njihove reakcije pokazale su nam da smo napravili dobru stvar i možda im malo proširili vidike – zaključuje Somogyvári, čiji će film u sklopu projekta KineDok sljedećih godinu dana igrati na alternativnim prikazivačkim lokacijama diljem Hrvatske.
