Kada je poslije njegove smrti 2014. ostavština pisca Gabriela Garcíje Márqueza za 2,2 milijuna dolara prodana Centru Harryja Ransoma koji djeluje u sklopu Sveučilišta u Teksasu, medije je preplavilo negodovanje jer su djela najjačeg pisca Latinske Amerike završila u rukama imperijalista koje je autor za života otvoreno kritizirao.
Nove spoznaje o kultnoj knjizi
No Teksašani su učinili ono čemu se malo tko nadao. Arhivirali su polovicu njegove ostavštine i odlučili je podijeliti sa svijetom. Na hrc.contentdm.oclc.org dostupno je 27.000 skeniranih stranica njegovih privatnih fotografija, rukopisa, istraživačkih radova, scenarija, bilješki, privatnih dokumenata... Dostupna je i audiosnimka njegova govora iz 1982. kada je primio Nobelovu nagradu za književnost te dijelovi romana “Sto godina samoće”, koji ga je učinio planetarno popularnim piscem. I to sa svim bilješkama i izmjenama u etapama njegova nastajanja. Upravo ti dijelovi arhive otkrili su i nove istine o spomenutom djelu. Naime, autor je volio govoriti da je knjigu pisao u svojevrsnom transu te da doslovno nije ustao od stola 18 mjeseci. Istina je manje poetična. Nobelovac je dijelove knjige u nastajanju na mišljenje slao prijateljima i književnim kritičarima, a trećinu romana objavio je i kao podlistak u raznim tadašnjim časopisima prije nego što je ona izdana kao knjiga u cjelini.
Mogu se pročitati i 32 stranice na kojima Márquez skicira podatke za drugi dio svoje autobiografije koji pokriva vrijeme od njegova preseljenja u Europu do povratka u Meksiko. Za života je među ostalim tvrdio da je čitanje recenzija gubitak vremena i da ga uopće ne zanimaju, a sada je otkriveno da je skupljao sve recenzije svojih radova iz svih svjetskih medija na raznim jezicima.
>> Najskuplje slike Vlahe Bukovca
Zadnji roman nije dostupan
Jedino što nije dostupno su nacrti, njih deset, Márquezova posljednjeg nedovršenog romana “Vidjet ćemo se u kolovozu”, jer su na tome inzistirali piščevi nasljednici, inače vrlo kooperativni u vezi s digitaliziranjem arhive.
Inače, kolumbijski pisac karijeru je počeo kao novinar. Njegovo najpoznatije djelo “Sto godina samoće” ugledalo je svjetlo dana u lipnju 1969. Roman pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića Maconda i prati obitelj Buendía tijekom sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka jest da nevjerojatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Ista je strategija primijenjena na povijesne događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, gotovo kao doživljaj u snu, a istodobno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvaćaju kao konkretne, prirodne pojave. Márquez je u vrijeme nastajanja tog kultnog djela imao 39 godina.
