Devetero je stalno zaposlenih, a među njima ni jedan glumac – struktura je to Gradskog kazališta Požega. Često su, stoga, na meti kritika javnosti, a naziva ih se, ukratko, kazalištem uhljeba. Prozvala ih je nedavno i Udruga poreznih obveznika Lipa kada je predstavljala “Crnu knjigu trošenja javnog novca za 2018.”.
- Uhljebi? Pa koji bi uhljeb radio četiri posla za istu plaću - kaže odmah Kazimir Balog, zamjenik ravnateljice kazališta. Pokazuje, potom, na Ljiljanu Rodić – garderobijerku, krojačicu, spremačicu i dostavljačicu. Ljiljana sjedi za šivaćim strojem i prepravlja haljine za amatersku predstavu “Roberta Hood”. Sašiti treba čak 13 kostima za ukupno 12 glumaca, a sve ih je premjerila. Pri ruci su joj, pak, kanta i metla.
Ugovor na određeno
- Garderobijer sam, uglavnom, pomažem glumcima u odijevanju, pripremam im kostime, peglam, perem, ali i šivam, ma sve što treba – prikazuje ova tekstilna tehničarka po struci. Dok razgovaramo, čuje se buka publike koja odlazi iz kazališta, nakon plesnog igrokaza. Ljiljani je to znak da će uskoro morati prekinuti šivanje i počistiti dvoranu. Vratit će se, potom, u garderobu.
- Dostavljam i poštu, sve stignem! Nisam još nikada glumila, ali ne bih to ni htjela – skromno će samozatajna žena. I tako joj je već pune 22 godine.
- Jako volim svoj posao! Uhljebi? Neka svi dođu pa vide da nije tako! - odlučno će ona.
- Odigrano je čak 120 predstava u našem kazalištu prošle godine, od čega 24 gostujuće, a sve su bile rasprodane. Postavili smo osam premijernih naslova. Imamo tri dramska studija: malu školu kazališta koja okuplja tridesetak djece, zatim Srednjoškolsku kazališnu amatersku družinu SKAD s 18 učenika i Kazališnu amatersku družinu KAD od 14 seniora – izbacuje Kazimir Balog statistiku na stol.
- Po Zakonu o kazalištima, glumac se zapošljava na rok od dvije do četiri godine. Jedino doajenima s 20 te baletanima sa 16 godina rada u kazalištu može se ponuditi stalni radni odnos. Glumci, dakle, većinom rade na ugovor na određeno radno vrijeme, baš kao i ravnatelji kazališta – tumači nam Balog, koji na čelu požeške kazališne kuće mijenja ravnateljicu Valentinu Neferović jer je ona na trudničkom dopustu.
Kazalište je utemeljeno 1995., a nikada nije, ističe, ni imalo zaposlenog profesionalnog glumca – sve donedavno, no to nije, ironijom sudbine, dugo potrajalo.
- Zaposlili smo Marijanu Matoković 2016., na tada prazno mjesto voditelja dramskog studija. Glumila je i režirala. To je u tom trenutku bio jedini način da zaposlimo glumca – prisjeća se. A baš radno mjesto “glumac”, u ugovor joj je upisano 1. srpnja lani, “kada su riješili sve dileme”. Njezin ugovor jest bio na neodređeno vrijeme, “ali zato što pravna služba u gradskoj upravi”, pojašnjava Balog, “nije pravilno protumačila zakon”. Ipak, Marijana Matoković je prije tri tjedna – dala otkaz.
- Mlada je, ima drukčije planove i ambicije, otišla je u Zagreb - sliježe on ramenima.
- Tražimo novoga glumca, ali koji će, baš kao i ona, imati i druge sposobnosti. I baš kako je po zakonu, ponudili bismo ugovor na određeno vrijeme – dodaje.
A zašto ne zaposle umjetnika s, kako piše u zakonu, dva desetljeća iskustva?
- Koji će glumac doći živjeti u Požegu? Koji bi, u konačnici, novinar došao tu raditi? Ne mogu nikoga puškom dotjerati. Kad se zapošljavala Marijana, prijavio se, uz nju, još samo jedan kandidat, ali nije ispunjavao uvjete. Taj jedini put smo i raspisivali natječaj. Nismo mi HNK ili Gavella koji mogu opsluživati tri, pet ili više glumaca - rezimira naš sugovornik.
Uz njega, u kazališnoj su ekipi, nabraja, računovotkinja, zatim voditeljica tehnike zadužena ujedno i za marketing, tri tehničara, scenografkinja i rekviziterka čiji je posao i grafički dizajn. I, naravno, “tri u jedan” Ljiljana s početka naše priče. Trenutačno ih je, dakle, osmero, jer je ravnateljica na dopustu.
- Svi smo mi Katice za sve. Kazališta, u pravilu, imaju zaposlenog i za prodaju ulaznica, a mi smo svi za blagajnom, pa tako i ja, redovito – navodi ravnateljičin zamjenik.
Darijo Hak je majstor tona, ali i glumi, režira, dizajnira, pa čak i vodi kazališnu amatersku družinu.
- Glumio sam, posljednje, u božićnoj predstavi “Snježna kraljica”, bio sam sob i pripovjedač. U pripremi sam predstave bio ton-majstor, a kada sam uskočio u ulogu, tonski je dio posla preuzeo kolega zadužen za rasvjetu – opisuje Hak. Po struci je konobar, a u Gradskom kazalištu je od 1999. Nagovorile su ga, smješka se, djevojke – u to je doba bio slab na žene. Hrvatski centar za dramski odgoj dodijelio mu je i status dramskog voditelja pa i kreira predstave.
U stankama proba za premijeru “Roberte Hood”, glumica amaterske družine KAD Anita Ivičić ima pune ruke posla u krojačnici – šiva kostime za predstavu u kojoj će i glumiti. Apokaliptična je to komedija, s bazom iz priče o Robinu Hoodu, ali svijetom vladaju žene i u godini smo 2068.
- Sebi sam već sašila haljinu, pa šivam i drugim kolegama. Hobi mi je modni dizajn pa imam iskustva, a ovako ga spajam i s glumom – govori ona. Pomaže, tako, i (pre)zaposlenoj Ljiljani.
Uz već spomenutih 120 predstava, lani je Gradsko kazalište bilo pozornica i za još tridesetak drugih događanja.
- Ne zaboravimo i redovite probe triju kazališnih skupina, a iz svega je vidljivo da su svi naši zaposlenici neprestano u pogonu. Samo ovoga ožujka odigrat ćemo 15 predstava, a usto, za Dan grada uprizorili smo bitku protiv Turaka, što je vidjelo nekoliko stotina građana na Trgu svete Terezije - navodi Balog. Kolike su im plaće, on to, tvrdi, ne zna, ali prosjek se vrti oko 5000 kuna.
- Dva milijuna kuna dobivamo iz gradskog proračuna, godišnje, a dio novca priskrbimo sami. Taj je iznos za sve, i predstave i plaće. Radimo ponekad od jutra do mraka, pa i cijele noći, što nam se ne plaća. Držimo se tempa od jedne premijere svaki mjesec, što profesionalne, što amaterske. I što je najvažnije, poslujemo u plusu - ističe Balog, iza kojega su gotovo dva desetljeća novinarskog iskustva. Za predstave se, nerijetko, pripremaju i u Zagrebu, a posljednji tjedan finiširaju ih u Požegi, podešavaju rasvjetu i ton.
Redovito puno gledalište
Budućnost, vjeruje, imaju jer se pod njihovim krovom okupljaju deseci mladih zaljubljenika u daske koje život znače.
U svim lanjskim predstavama glumila je - Marijana Matoković. “Pa kad je bila zaposlena!”, prokomentirat će to zamjenik ravnatelja. Nije ona, naravno, sama stajala na požeškoj pozornici, nego uz rame poznatih imena kao što su Ivan Grčič i Antonija Stanišić Šperanda, inače glumci zagrebačke Gavelle, pa Jasmin Telalović i Dajana Čuljak iz ZKM-a, Ines Bojanić iz Kerempuha, ali i Ivan Vukelić, Lovro Ivanković... Svima im je zajedničko što su – požeški sinovi i kćeri.
- Nastojimo angažirati glumce rodom iz Požege, a njih je sedam ili osam. Još ih je dvoje na glumačkim akademijama, u Osijeku i Zagrebu, i oni su nam potencijalni kadar - dodaje.
Publika je na pozornici gledala i popularnu Jelenu Perčin, Sandru Tankosić, Roberta Ugrinu, Nelu Kocsis. Naslove im režiraju, primjerice, zvučna imena kao što su Damir Mađarić, Jasmin Novljaković ili Nina Kleflin.
A bi li, primjerice, ugostili predstavu provokativnog redatelja Olivera Frljića?
- Problem je što su predstave HNK prevelike za našu scenu. Nisam nikada, doduše, o tome ni razmišljao. Gostujuća predstava “Za umrijet od smijeha” malo je uzburkala duhove - odgovara.
Grad im je osnivač, ali gradska im se vlast, uvjerava nas, ne petlja u repertoar. No, teško da će na njihovim daskama zaigrati, recimo, predstava o lokalnim političarima osumnjičenima za nasilje, zbog čega taj slavonski grad posljednjih mjeseci redovito puni medijske stupce.
- Ono čega moramo biti svjesni jest to da smo mi relativno malo kazalište. Ne želim reći da podilazimo publici, ali ulaziti u dubokoumne predstave jednostavno ne želimo jer one na lokalnoj razini nemaju prođu. Ne znam bi li takva predstava nasmijala publiku. Svakako mislimo raditi predstave namijenjene tinejdžerima, o nasilju među mladima, što je aktualno. Treba naći kvalitetan tekst i redatelja – iznosi.
Gledalište im je, ponose se, redovito puno, a ima 217 mjesta. Uvjereni su da dobro rade svoj posao, bez obzira na prozivanja. Svjedoče tome nagrade, poput Malog Marulića za najbolju predstavu u cjelini “U potrazi za dijamantnom suzom”, na Festivalu hrvatske drame za djecu u Splitu 2016. Antonija Stanišić Šperanda osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje glumice u dječjoj predstavi, za ulogu Lisice u požeškom “Pinocchiju”.
Prva je predstava u Požegi, inače, odigrana davne 1715., a kazališnu dvoranu taj je grad imao već sredinom 18. stoljeća.
Ogenj u Koprivnici
Oni nisu uhljebi nego su snalažljivi pravi hrvati i svoji na svome balkanskome.