Kada je Goran Gerovac, pisac i Večernjakov urednik i kolumnist, počeo pisati svoj novi roman “Satanaelovo evanđelje”, nije ni u primisli imao napisati krimić. Kazao je: – Neka zazvuči autoironično spram moje pretencioznosti, ali htio sam napisati svojevrsnu monografiju Hrvatske.
Na neki način je i uspio jer rezultat je oštroumna društvena studija u kojoj se žanrovi isprepliću da bi se konačno iskristalizirali u kovanici “filozofski krimić”. Ono što počinje brutalnim ubojstvom svećenika koje istražuju dva inspektora prerasta u nemilosrdnu priču o korupciji i zločinu unutar Katoličke crkve, složeni krimić koji u sebe propušta i tkivo Gerovčevih kolumni koje svakog tjedna neumorno piše.
Na zagrebačkoj promociji “Satanaelova evanđelja” u izdanju V.B.Z.-a, jedan od govornika bio je i zamjenik glavnog urednika 24 sata Alen Galović, čovjek koji je promotor svih Gerovčevih knjiga, s njim je od literarnih početka i veže ih poznanstvo dulje od 30 godina. On je “Satanaelovo evanđelje” pokušao dekodirati kroz karlovački ključ – ključ Gerovčeva rodnog grada koji se javlja u svim njegovim knjigama. U slučaju ove knjige Galović je podsjećanjem na trojicu karlovačkih intelektualaca: Stanka Lasića, Slavka Goldsteina i Josipa Vaništu (koje je Krleža zvao ‘karlovački dečki’), na njihove misli, djela i sudbine – dao mali karlovački šifrarnik za razumijevanje Gerovčeve enigme, a koji vrijedi prenijeti u cjelini:
”Premda teolozi i filozofi često pokušavaju nuditi odgovore na pitanja o Zlu, govoriti o tome zašto je Zlo sveprisutno, objašnjavati zašto ne živimo u svijetu bez Zla ili zašto bog dopušta Zlo, običnim su ljudima takva pitanja stalna enigma, stalna životna zagonetka kojoj se iznova čude i s koje upitnike nitko i nikad ne uspijeva izbrisati. Pojam enigme i misterija, osim u teološkom ili filozofskom kontekstu, u povijesti se veže i za nacističku napravu koja je služila šifriranju, odnosno dešifriranju kodiranih, tajnih vojnih poruka. Roman ‘Satanaelovo evenđelje’ u mnogočemu podsjeća na taj stroj.
To je knjiga koja, među ostalim, može pomoći da se kodiraju ili dekodiraju i raniji romani Gorana Gerovca, od prvog ‘Pajo, ti si Srbin’, do ‘Razbijenih’, a možda bi i najsloženije kodiranje, odnosno dekodiranje ova knjižna Enigma mogla odraditi u slučaju prethodnog Gerovčeva romana koji se zove ‘Sjever je mjesto tame’. Tako ovaj četvrti roman možemo čitati i držati u rukama kao jednu cjelovitu Enigmu, kao mašinu za zagonetke, stroj za one najdublje misterije, za tajne koje se tiču i najmračnijih ili najskrovitijih područja naših duša, dakle svega što trajno zapinje na mjestu tame.
No, roman sadrži i enigme koje su sastavno tkivo svakog kriminalističkog romana, a o kojima je prije točno 50 godina pisao jedan velikan naše znanosti o književnosti i književne teorije, pritom Karlovčanin baš kao i Goran Gerovac, Stanko Lasić. Ovako je Lasić u svom kapitalnom djelu ‘Poetika kriminalističkog romana’ opisao pojam enigme, objašnjavajući kako je to najvažniji element koji pokreće radnju kriminalističkog romana: ‘Kriminalistička enigma može roditi takvu tešku tjeskobu i stravičnu napetost u kojima se linearna naracija preobražava i postaje nešto sasvim drugo: posebna kompozicijska shema. Kriminalistička enigma znači: stvorena je zločinačka situacija u kojoj se radi o ljudskom životu.’
Enigma Gerovčeva romana podsjetila me i na enigme kakve pokreću u nas prilično slavna i čitana djela pokojnog švedskog novinara, pisca i antifašističkog aktivista Stiega Larssona. I Gerovčeva se inicijalna enigma proširuje drugim enigmama, čak i kada se naizgled razrješava, ona ne gubi na težini. Jer, kako to objašnjava Lasić, da je inicijalna enigma toliko jaka i snažna da radnju može uvijek vraćati natrag.
O Zlu koje se vraća kroz tu enigmu, koje iznova prolazi kroz živote i stoljeća, progovara književnik Gerovac, to je zlo koje sve dobro pretvara u lelujave sjene. Lelujave sjene se spominju u prvom stihu Goetheova ‘Fausta’, stihu koji je, na njemačkom, znao svom sinu Slavku u Karlovcu izgovarati njegov otac Ivo:
’I opet tu ste, lelujave sjene,
Što odavna vas tužan pogled zna…’
Karlovčanin Slavko Goldstein za svog je života opsesivno želi shvatiti zlo, nije osuđivao, možda nije ni vjerovao da bi osuda mogla donijeti neku društvenu ili moralnu korist, ali jest potanko i smireno objašnjavao, opisivao. Tako se nekako zlo i zločinci tretiraju i u Gerovčevu romanu pa se može reći da je uz primjenu enigme kako ju je definirao Lasić, Gerovac pokušao opisati Zlo u ljudskoj zajednici slično kao što ga vidi trinaestogodišnji dječak koji s majkom i bratom mora bježati kroz šumu da izbjegne smrt u ustaškom konclogoru.
Ljeti 2017. godine, nekoliko mjeseci prije no što će ovaj svijet napustiti Slavko Goldstein, devedeset i trogodišnji slikar Josip Vaništa naslikao je golemo ulje na platnu. Na tom platnu vidjela se samo pustošeća bjelina i usred nje tek jedan magloviti crni pravokutnik. To je prozor koji se vidio iz Vaniština karlovačkog stana. Iza prozora su s proljeća 1941. bili zatočeni dječak Slavko i njegov otac Ivo, kojeg će kasnije ustaše ubiti.
Trenutak kad se ti dječaci u Karlovcu suočavaju sa Zlom, Vaništa je opisao i riječima koje podsjećaju na poteze njegova crna kista:
’Probudio nas je krik kantorovih kćeri u travanjsko jutro 1941. godine. Policija odvodi oca. Od vriska, cijela četvrt grada je na prozorima.’
Ova kratka podsjećanja na trojicu karlovačkih intelektualaca, mislilaca i pisaca, na njihove misli, njihova djela i njihove sudbine, mogu poslužiti i kao mali karlovački šifrarnik za Gerovčevu Enigmu, za to tamno evanđelje koje – kad se posve ogoli – podsjeća upravo na onaj mračni Vaništin pravokutnik. To je istovremeno i onaj prozor iza kojeg caruje Zlo, a pogled kroz to tamno staklo nudi ‘Sataneolovo evanđelje’, pogled u prostor u kojem se ljudi i njihove tragične sudbine njišu kao lelujave sjene Goetheova ‘Fausta’, u priči koja daje dobar dio odgovora na ona pitanja o Zlu. To je svevremenska priča o ugovorima s vragom, o kolaboraciji s monstrumima ili o pristajanju na šutnju, o tamnoj sili koja stalno vrti taj ljudski kotač nasilja, zvjerstva i bezakonja”, zaključio je Alen Galović.
