Nataša Dorčić i Ecija Ojdanić dvije su mame, obje, najblaže rečeno, problematične. Iva Babić i Dado Ćosić njihova su djeca. Upoznajemo ih na jednom aerodromu u trenutku terorističkog napada, kada novac i položaj postaju nevažni za preživljavanje. Svi oni ostaju živi, ali kroz tragediju u kojoj ginu mnogi otkriju i načine kako preživjeti vlastite živote... Mobiteli u njihovim rukama postaju tako simboli žudnje za životom. To je najkraći mogući opis nove predstave Kazališta Moruzgva "Mobitel", koja je premijerno izvedena u nedjelju, 25. siječnja na sceni Vidre.
Glavni adut ove drame sjajan je tekst Sergija Belbela, najizvođenijeg suvremenog katalonskog dramatičara (i redatelja) koji ovdje donosi brojne apsurde modernog života, isprepletene u Almodovarovu stilu. "Mobitel" je režirao Krešimir Dolenčić izvlačeći iz njega neobičnost ovako postavljene teatarske situacije.
Ovdje, naime, gotovo da i nema dijaloga, zapravo su oni svedeni na najmanju moguću mjeru jer sva četiri lika u drami svoj tekst govore u telefone – mobilne, naravno, a najviše ih zapravo otkriva ono što kažu u "poklopljene" slušalice. U tome su se ponajbolje snašli Dado Ćosić, koji je iznova potvrdio svoj status jednog od najzanimljivijih i (po različitosti uloga) najpotentnijih glumaca mlade generacije, te Nataša Dorčić, koja fino nijansira prelazak iz depresivne i o kćeri ovisne majke do žene koja shvaća vrijednost života (i seksa) u trenutku kada je u eksploziji bombe zamalo izgubi glavu.
>> Moja istina: zašto sam otišao iz Dubrovnika
