U Nakladi Ljevak upravo je objavljena nova knjiga pisca i znanstvenika Nebojše Lujanovića. Nakon brojnih znanstvenih radova i više romana, od kojih je posljednji “Maratonac”, ovog puta odlučio se otisnuti u sasvim druge vode i napisati knjigu za djecu. U zbirci naslova “Kad odrasli zabrljaju”, nalazi se pet priča – svaka je smještena na drugoj lokaciji u Hrvatskoj, u središtu uvijek je motiv neke lokalne životinje, a priče se bave za djecu sasvim netipičnim, ali itekako interesantnim temama.
Ekologija, izumiranje stanovništva, iseljavanje, politika ili agresivni turizam možda nisu vrsta problematike kakvu biste očekivali pronaći u dječjoj književnosti, no, kako kaže Lujanović, njegove su priče kao Pixarovi filmovi. Iz njih će jednu stvar iščitati djeca, a drugu odrasli.
– Na primjeru nedavnog Pixarova hita koji sam pogledao s djecom u kinu, razdvojio sam tri razine značenja (nažalost, kao teoretičaru književnosti, profesionalna deformacija). Na prvoj, to je šarena priča o otkvačenoj djevojčici i simpatičnim robotima: na drugoj, o djevojčici koja je u sukobu s roditeljima i okolinom, pa bijeg nalazi u svijetu snova; na trećoj, o tome kako razvod roditelja ili nefunkcionalna veza utječu na psihu djece. Pitanje je, dakle, kompetencije čitatelja, odnosno gledatelja i njegove dobi. To mi je bio dodatni izazov. To je kao da pišete tri priče u jednoj. Teme koje spominjete zvuče strašno za dječju knjigu, ali one su u pozadini teksta. U prvom planu, to su priče o tovaru, dabru, žabi ili pijetlu. Ali, iz pozadine sugeriraju probleme kojima su djeca okružena i kojih će vrlo, ako već nisu, postati svjesna. To ih neizbježno čeka u odrastanju. Naći će se u situaciji da njihova omiljena plaža nije više za kupanje ili da mu je otac tužan izgubivši posao jer se nije uklopio u sredinu – objašnjava nam Lujanović, koji se vodi pravilom da nikada ne treba podcjenjivati djecu.
Shvatio je to, otkriva, kada je primijetio da se njegov sin najviše voli družiti s odraslim nećakom koji ga i tretira baš kao – odraslog. A njegov sin dijelom je zaslužan za ovu knjigu – ona se kuhala još otkad je prije sedam godina za njega krenuo smišljati priče.
– Trebalo je ipak vremena da se jave neke slike koje su originalne, pa prema tome i vrijedne trošenja papira i nečije pažnje. Većina pisaca su ujedno roditelji čiju sklonost izmišljanju iskorištavaju ukućani. Manji dio njih shvati da nakon nekoliko godina već ima finu zalihu priča u glavi. Jako mali broj odluči to staviti na papir – zato što pisati za djecu nije nimalo jednostavno – veli.
A Lujanović priče je pisao krećući upravo od tih, za njega jakih slika – osamljeni tovar na otoku, dabar koji grickanjem uništava samo one kuće koje se prodaju… I tek je na kraju, mimo svake namjere, uvidio da sve priče povezuju problemi koje su izazvali odrasli – pa otud i naziv “Kad odrasli zabrljaju”.
A budući da će, smatra Lujanović, ovu knjigu kupovati, pa onda i većinom čitati djeci, upravo roditelji, pa zašto onda priče ne bi, na nekoj višoj razini značenja, bile zanimljive i njima?
– Stavio sam sebi za zadatak da istovremeno nasmijem i dijete i roditelja, tek tada ću pomisliti da sam uspio. Naravno, pisati za djecu je nešto sasvim drugačije. Od pristupa tekstu, do pripovjednih tehnika i upisivanja značenja. Brojni su ljudi kojima sam dužan jer sam ih silom angažirao kao probne čitatelje. Koliko je bilo njih, toliko je bilo verzija priča. Ne bi vjerovali koliko truda, brušenja, prepravljanja. Jednu priču sam netom prije tiska odlučio gotovo cijelu ponovno napisati. Pisci dječje književnosti su nepravedno podcijenjeni; ono što rade oni je strašno podcjenjivački stavljeno nasuprot ‘ozbiljnoj književnosti za odrasle’. Kako mene svaka sljedeća knjiga tjera u novi nepoznati teren, ova dječja je možda najveći rizik do sada. Dok ovo pišem, meni kapljice znoja cure niz kožu, zamišljajući velike i male čitatelje s knjigom u rukama – iskreno će.
A tko god ovu knjigu uzme u ruke, odmah će prepoznati jedinstven likovni potpis umjetnice Tisje Kljaković Braić. Njene ilustracije udahnule su život Lujanovićevim pričama, a bez nje, tvrdi on, knjige ne bi ni bilo. U cijeli se proces uključila na samom početku, stoga on inzistira da je Tisja koautorica koja je zajedno s njim stvorila knjigu, a ne samo ilustratorica.
– To bi vjerojatno bila jedna neobična dječja knjiga za rijetke čitatelje da se nije priključila Tisja. Upoznali smo se kada sam moderirao splitsku promociju njene knjige “Oni”, tada smo jednostavno kliknuli. Ona je pogodila sve što sam očekivao od ilustracije. Ni one nisu tipično dječje. One su mala umjetnička djela kojima se, kao i pričama, mogu diviti odrasli, smijati im se, a opet su dovoljno razigrane da golicaju dječju maštu. Zbog onog što je udahnula ovim pričama, njen sam vječni dužnik – zaključuje.
