Prva retrospektiva Vlade Marteka otvorena u MMSU-u u Rijeci, “Izložba s više naslova”, donosi tristotinjak radova širokog raspona medija, pristupa i tema kojima je zajednički umjetnikov eksperimentalni tretman jezika. Ona rasvjetljava Martekova polazišta u sedamdesetim godinama, istup na likovnu scenu nakon studija književnosti i filozofije i djelovanje u Grupi šestorice autora. Pritom je u fokusu njegova dualna pozicija likovnog umjetnika i pjesnika koji se opsesivno prihvaća analize jezika i uloge umjetnosti. Martekovim jezičnim igrama, slikovnim rebusima i piktogramima, izložba približava one oblike komunikacije koji izazivaju komešanje nad društvenim regulama i pobunjivanje pred suhoparnom upotrebom jezika. On zalazi u humor neobično spojenih simbola, onkraj zanatskih pravila i poigrava se s navodno ispravnim jezičnim artikulacijama. Kako kaže jedna od njegovih parola – “Zaljubljen sam u državu, živio preljub”.
Kažete da ste poeziju počeli pisati “zbog cura” te da je to bila vaša prva pobuna. Zbog čega ste nastavili?
Lijep je razlog početi pisati zbog cura, zbog zaljubljenosti, ali se potom umiješao a i nametnuo osjećaj slobode. Umjetnost je svojevrsna pobuna, avangardna umjetnost moga tipa jest zapravo pobuna unutar pobune. To autora odvede na put samorealizacije i samopronalaženja. Ljubav i sloboda, zajedno s pobunom, bili su glavni imperativi u historijskoj avangardi nadrealizma.
Druga je pobuna, rekli ste, bila djelovanje u Grupi šestorice. Protiv čega ste se to bunili?
Protiv izjednačavanja, a za individualizam kao nedodirljivi zov slobode, nesputanosti, kontra svih vrsta automatizama i podrazumijevanja. Konkretno, demontaža i dekonstrukcija pojedinih, a vlastitih, medija značila je s jedne strane istraživanje, a s druge strane stav nepristajanja na jednoumlje, odnosno uobičajeno i sigurno probijanje do potvrđivanja i karijere.
Mislite li da je pobuna nužna za stvaranje umjetnosti i postoji li ona danas u našoj umjetnosti?
Mislim da je pobuna nužna jer je to startna pozicija koja garantira uvid u objektivno i subjektivno te interakciju toga dvoga. Danas, kao i prije, to je rijetkost, jer umjetnik često traži potvrdu i privlači ga zalog za društveni i umjetnički identitet, a malo ga zanima realnost, odgovornost i žrtvovanje (pozicije). Kreativnost kao snaga je sekundarna u velikoj ljudskoj avanturi umjetničkog svjedočenja.
Kao što su gorgonaši prepoznali Grupu šestorice kao svojevrsne nasljednike, jeste li vi prepoznali nekoga tko bi nastavio vašim stopama?
Žao mi je reći da nisam nikoga prepoznao kao nastavljača tog usmjerenja. No, vremena su se dosta izmijenila. Danas kad je umjetnost naveliko postala kultura, odnosno nešto bez granica prepoznatljivosti, teško je vidjeti umjetnost u komadu. Ima mnogo sociologije i humanistike, potom fascinacije tehnikom i mrtve utrke s tehnologijom koja se stalno susreće kao nova, takvo što ne ide na ruku umjetnosti kao svjedočenju. Pobuna kao takva je parcelizirana, podijeljena na segmente te umjetnici gube iz svog (u)vida cjelinu. Simptomatično je da se otklanja nesvjesno; ne radi se sa sjenkama, pa se gubi cjelina. Umjetnost, koja nikako nije u dosluhu s nesvjesnim, neuvjerljiva je, lažljiva. Jedan moj slogan glasi: “Očekujem istinu u umjetnosti”. Ne možete za nešto reći da to jednostavno ne postoji.
Sada, kada vas već godinama nazivaju afirmiranim umjetnikom, fućkate li i dalje na svoje mjesto u umjetnosti?
Da. Učvrstio sam se u svom četrdesetogodišnjem idealizmu. Nisam važan ja, nego tok života kroz umjetnost. Ionako sva priznanja stignu, ali nisu bila nikada. Još jedan moj slogan je: “Umjetnost je dobro sredstvo, ali loš cilj”.
Nazivate se “pretpjesnikom”. Što prefiks “pred” znači i na koji su način uz vas povezani likovnost i pjesništvo?
Pretpjesnik misli o poeziji, zalaže se svakojako za nju, a ne da je samo piše sebi za poziciju i kao svoju terapiju. To je svojevrsno pripremanje za poeziju i umjetnost. Stvaranje nije automatizam umijeća i emocija kao u klasično poimanoj umjetnosti. Dakle, ono “pred” ima važnost poetičke osi. Oduvijek su riječ i slika bile povezane.
Cijeli život radili ste u knjižnici i često ste govorili da ste bili “činovnik” te da vam je to omogućilo da se bavite umjetnošću. Na neki način, to me podsjetilo na Kafku, no Kafka je zbog svoje dvostruke naravi neizmjerno patio. Kako ste vi to uspjeli sve uskladiti?
Kafka je bio književni genij i tu je sve izuzetno potencirano. Moj umjetnički slučaj (na periferiji Europe i velike kulture) govori da sam, srećom, ostvario ravnotežu, no bilo mi je možda više svejedno negoli Kafki – oko mnogo čega. Ipak je on dijete i svog vremena, kad je mnogo toga bilo važno. Meni je u mojoj tolikoj slobodi doista štošta svejedno. Barem onoliko za koliko kaže T. S. Eliot: Mari i ne mari. Pošto nisam imao velika očekivanja, bilo mi je lakše.
Osamdesetih ste lecima pozivali ljude da čitaju, Mallarmea, Majakovskog, Kafku... Što nam oni mogu dati?
Zapravo je prvo pitanje što nam čitanje može dati. Elaboracija toga dobitka previše je za ovu prigodu. Autori, pak, za koje agitiram donose duh slobode i herojstva pisanja i u pisanju. To je bitno. Njihov identitet kao književnika je, prema njihovim poetikama, manje važan. Važan je stav davanja preko svake mjere… Reklo bi se da su se oni realizirali radi nas. Nije tako kod većine književnika premda prvi pogled vara, pa mislimo da je samozatajnost raširena. Kafka je bio skromni, ponizni heroj. Takvi govore najjasnije, rekao bih taoistički : “Pusti, isprazni svoje biće. Postani tih, jasan i miran.” Dakle, težište umjetnosti nije u njoj samoj nego u duhu. Artefakti, bilo knjige, pjesme, slike – putokazi su (premda po sebi – beskrajno lijepi).
