Prošlog je četvrtka u Frankfurtu, na najvećem sajmu knjiga na svijetu, hrvatskoj književnici, esejistici, ali i teoretičarki književnosti Dubravki Ugrešić uručena nagrada za esej Jean Amery, i to za njemačko izdanje knjige “Karaoke kultura”. Dubravka Ugrešić, koja već gotovo dva desetljeća ima amsterdamsku adresu, ali iznimno mnogo putuje kao gostujuća profesorica i prevođena književnica dobila je tako 12.000 eura, ali i novu međunarodnu potvrdu. Uostalom, nagradu koja nosi ime u Beču rođenog esejista Ameryja prije tri godine dobio je i jedan nobelovac, Imre Kertész.
Nije sklopila pakt
I dok ugledna književnica nema problema sa stranim nagradama (a u bivšoj je državi dobila i NIN-ovu i Nagradu Ksaver Šandor Đalski) s domaćima, hrvatskim, situacija je potpuno drukčija. Dubravki Ugrešić posljednjih su godina izmaknule sve hrvatske nagrade za koje je bila nominirana pa tako i nagrada T-portala za roman godine za koju se 2008. natjecala romanom “Baba Jaga je snijela jaje” u međunarodnoj biblioteci koja je imala vrlo široku recepciju diljem svijeta i u kojoj je roman objavila i jedna Margaret Atwood.
Dubravki Ugrešić izmaknula je za dlaku i nagrada Jutarnjeg lista za roman “Muzej bezuvjetne predaje”. Prošle godine njezina je knjiga eseja “Napad na minibar”, koju je objavila Fraktura, a koja na engleskom i njemačkom govornom području ima naziv “Karaoke kultura”, napokon dobila jednu hrvatsku nacionalnu književnu nagradu. Riječ je o nagradi koja nosi ime Ivana Gorana Kovačića, dnevnog lista Vjesnik, ali simptomatično je da se već ove godine ta nagrada ugasila baš kao što se ugasio i Vjesnik. Dubravka Ugrešić nije došla na dodjelu u Malu dvoranu Lisinski. Još je znakovitije da je za ranih dana hrvatske neovisnosti u medijima objavljeno kako je Dubravka Ugrešić laureatkinja fantomske literarne nagrade koju je ustanovila (i na brzinu i ugasila) kontroverzna obitelj Frankopan.
A što je to tako subverzivno u pisanju Dubravke Ugrešić, čiji je roman “Štefica Cvek u raljama života” svojedobno Večernji list uvrstio u biblioteku najboljih hrvatskih romana, da je uporno (i uspješno) izbjegavaju hrvatski ocjenjivački sudovi te da ta književnica nema status u hrvatskom društvu kakav zaslužuje? Upravo o toj temi autorica piše i u knjizi eseja “Napad na minibar”. Secirajući hrvatski zbilju, promatrajući je iz osobnog, postjugoslavenskog diskursa, Dubravka Ugrešić nije se spremna odreći svoje bolje (ili lošije) prošlosti, a da bi se jače i pragmatičnije ukotvila u sadašnjosti, koja je u međuvremenu već postala prošlost. Dubravka Ugrešić nije sklopila pakt s novokomponiranim moćnicima hrvatske kulture na početku devedesetih.
Lucidno o tehnologizaciji
Ona je novinskim tekstom “Čisti hrvatski zrak” objavljenim 1992. odredila svoje autorsko usmjerenje kojem je ostala vjerna do danas. U obračunu s hrvatskom akademskom zajednicom, koji joj je još uvijek bolna tema, Dubravka Ugrešić spremna je na tvrde, možda čak i odveć surove ocjene o kojima piše u “Napadu na minibar”, u kojemu mnoge stranice posvećuje nekadašnjem mentoru, profesoru i suradniku, danas već pokojnom profesoru Aleksandru Flakeru. No, osim tih društveno-političkih implikacija, koje se i te kako tiču i poraznih kriterija koji su danas zavladali u hrvatskom društvu, Dubravka Ugrešić u knjizi eseja vrlo lucidno secira ne samo hrvatsku nego i svjetsku zbilju, europeizaciju istočne Europe koja je godinama bila zarobljena u komunizmu, pa i posvemašnju tehnologizaciju čitavih generacija koja je od pop-kulture amatera i anonimaca stvorila opojnu religiju. Stoga i nije čudno da njezin slogan o karaoke kulturi izaziva pozornost gdje god se knjiga eseja pojavila. Uostalom, što drugo i očekivati od autorice čija su djela prevedena na dvadeset i sedam stranih jezika.
14.10.2012. u 11:11h EndemskaVrsta je napisao/la: Sva dobra literatura je isarana politickim i drustveno socijalnim temama.