U Zagrebu gotovo da nema kulturnog zbivanja na kojem u gomili nećete spaziti nježnu pojavu s fotoaparatom u ruci, nemirnih i mladenački znatiželjnih očiju verziranih za detalje. Više od pola stoljeća, točnije 70-ak godina, Slavka Pavić, jedna od najvažnijih hrvatskih fotografkinja druge polovice dvadesetog stoljeća, svijet promatra kroz objektiv fotoaparata. Fokusirana na arhitekturu i pejzaž, postaje kroničarka Zagreba, i ne samo njega, a njen rad fotodokumentarizam u kojem su zabilježene promjene grada.
Potres i njegove posljedice, na žalost ili na sreću, nije doživjela u Zagrebu. Od početka koronakrize sklonila se u Dramlju, ali o Zagrebu kakav je nekoć bio svjedoči njena izložba “Sjećanja u prolazu” postavljena u Velvet caffe galeriji u Dežmanovu prolazu. Rado se odazvala pozivu za izložbu, a fotografije je poslala sa svoje privremene adrese. Ondje, iako je u 93. godini života, i dalje svaki dan neumorno šeta i slika.
– O fotkam i ovdje sve u šesnaest! Opremim se maskom i rukavicama i krenem ili rano ujutro ili predvečer. Treba trenirati mišiće da nam se kralježnica održi. Nema kod mene mnogo straha od korone, ja sam uvijek onaj naivni optimist. Nema smisla biti pesimist i plakati jer tada i oko sebe širiš neugodne valove – kaže fotografkinja Slavka Pavić. O motivima koje trenutačno slika, govori:
– Dok sam bila ograničena u kretanju, slikala sam oblake i nebo ili nešto u vrtu. A sada mi je gušt slikati rano ujutro, kada je pravi mir i nema nigdje nikoga, to je krasno. To treba doživjeti i opjevati, a u mojem slučaju oslikati. Nisu uzalud pjesnici sol u životu.
Čuje, kaže, da Zagreb nakon potresa izgleda strašno i to je žalosti, no svojom izložbom podsjeća na to kako je izgledao određenih godina i, kaže, sigurna je da će uskoro izgledati opet lijepo.
Slavka Pavić rođena je 20. listopada 1927. u Jajcu. Djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru, a godine 1946. upisala se na studij ekonomije u Zagrebu u kojem se trajno nastanila. Supruga je legendarnog fotografa Milana Pavića koji je u fotografiju uveo poetiku smjera nove objektivnosti. Njihova ljubavna priča započela je u poslijeratnom Zagrebu, 1948. godine na Glavnom kolodvoru. Bila je gužva u vlaku, jednostavno su počeli razgovarati i nisu se razdvajali do njegove smrti 1986. On je ujedno i zaslužan za to što je pobudio i poticao njenu fotografsku strast. Počevši od 1951. do danas, održala je 20 samostalnih izložbi, sudjelovala je na više od 300 grupnih izložbi, a radovi joj se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, MUO, Muzeju grada Zagreba, MSU, u Etnografskom muzeju u Zagrebu, zbirci Galerije Badrov te u brojnim privatnim zbirkama.
– Od 2006. počela sam se baviti digitalnom fotografijom i arhiva tih fotografija mi je na računalu. Kroz proces digitalizacije shvatila sam da kada nekome digitalno pošaljem fotografiju, taj je nikada više neće ni pogledati. Kad imate razvijenu fotografiju, u svakoj prilici koja to zahtijeva sjetit ćete se da tu fotku negdje imate i naći ćete je. Tako je i s mojom i Milanovom crno-bijelom arhivom. U njoj se jako dobro snalazim, znam gdje je koji negativ, a ovo digitalno... dok ja to pronađem... rekla bih da svaka škola ima svoj odraz, a ja sam kasno ušla u digitalizaciju i to se vidi. Vrijeme čini sve, i nas i sve oko nas – kaže Slavka.
Zadnju fotografiju razvila je, kaže, prije tri godine. To je jednostavno postalo preskupo. Prihvatila je novu tehnologiju, no dodaje:
– Prava, analogna crno-bijela fotografija ipak ima svoju posebnu ljepotu, svoju vrijednost i draž jer svi mi, gledajući je, na svoj način zamišljamo kako iza nje nešto izgleda i u boji. Mirna je, romantična, osvježavajuća i djeluje kao živa istina, na njoj ništa nije uljepšano. I volim klasično razvijanje slike, ono koje daje sve slojeve koje neki film ima, što je danas rijetko. Ali eto, vremena se mijenjanju, a i mi s njima.
Prvi fotoaparat Rolleiflex godine 1950. darovao joj je suprug Milan Pavić.
– Bila sam presretna, trčala sam prema kazalištu k bratu da ga slikam, slikala sam i rublje koje se sušilo u našim gradskim dvorištima... I od tada hodam i oduševljavam se. Naravno, tu je bila i golema želja, a dobre želje uvijek su pokretači – prisjeća se Slavka. Na nagovor supruga učlanila se i u Fotoklub Zagreb, gdje je već na početku njenu kvalitetu uočio najveći autoritet Tošo Dabac i 1951. uvrstio njene radove na IX. međunarodnu izložbu umjetničke fotografije.
– Tošo je bio drag, otvoren, bez ograda, krasan čovjek. Odraz njegove osobnosti vidi se na njegovim fotografijama. U Fotoklubu su utorkom i petkom bili klupski dani pa bi netko održao predavanje. Poseban interes vladao je za Tošinim predavanjima, na kojima su svi šuškali o tome koji film razvija, kojim se razvijačima koristi... U pitanju je bio D76 Kodakov sitnozrnati negativ-razvijač... Svi su htjeli biti poput njega. Živjela sam u tom svijetu, pratila ga, trudila se i nešto naučila – kaže Slavka Pavić, ujedno i suosnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb 1973. godine.
– U jednom trenutku u klubu je bilo sve više sjajnih autorica i palo mi je na pamet da učinimo nešto da one malo više dođu do izražaja kroz svoju sekciju. Na to su se dečki šalili da će onda i oni osnovati svoju sekciju. No šalu na stranu, iako se na žene u klubu gledalo pozitivno, u to vrijeme ženska sekcija ipak je bila potreba. Podržali su nas i osnovana je sekcija koju su, osim mene, činile Marija Braut, Nada Ditjo, Laura Mizner, Jasenka Odić, Jadranka Pekić, Ivančica Privora, Vlasta Šinka i Zlata Vucelić. I svakog 8. ožujka imale smo izložbu, to je bio naš dan – zaključila je ova krasna fotografkinja.
