Franza Jägerstättera, Austrijanca, običnog obiteljskog čovjeka, pogubio je Treći Reich, da bi ga kasnije Katolička crkva proglasila mučenikom i blaženikom. Po njegovim mislima i pismima tekst "Franz" napisao je Tomislav Zajec, a kao monodramu za glumca Dadu Ćosića režirao ga je Rene Medvešek. Predstava je premijerno izvedena u Teatru &TD u utorak 25. listopada, postavši djelom koje svakako treba gledati.
Tekst je čista emocija, otpor čovjeka koji je odbio s oružjem u ruci boriti se za nacističku Njemačku te je, nakon što je unovačen, uložio priziv savjesti. Ono što ima najveću težinu jest način na koji Zajec portretira jednog sasvim običnog, malog čovjeka, kojeg je Drugi svjetski rat zatekao na njegovoj njivi, u sretnom braku sa ženom s kojom ima tri malene kćeri. Ništa u tom životu nije slutilo na tragediju, a svjetska kataklizma ipak ju je donijela, ali je istovremeno pokazala da i u najvećem mraku može opstati ono maleno, jarko svjetlo ljudskosti. Scene u kojima se zatočeni Franz sjeća kako se igrao sa svojom djecom poetski su vrhunac predstave, kroz koju odjekuju nacistički marševi i Goebbelsovi govor, baš kao što su scene premlaćivanja u zatvoru najblistavije odrađen glumački zadatak. No najveća vrijednost i teksta i predstave leži u činjenici da svaki gledatelj može razumjeti Franzovu pobunu i da za to ne treba biti vjernik, ne treba biti katolik, treba samo shvatiti da se i u najolovnijim vremenima isplati ostati čovjekom. Čak i ako je cijena toga – život.
Ta pozicija ljudskosti redateljsko je polazište i ovoj priči. Medvešek ne inzistira na scenografiji i kostimima, dovoljni su tek jedan stol, stolica, kovčeg... jer ima odličnog glumca. Zajedno s Dadom Ćosićem izvagao je baš svaku riječ, svaki pokret, svaki pogled upućen u gledalište. Nema tu patetike, nema povišenih strasti, nema kuknjave "zašto baš ja"... Franz zna što radi i zašto to radi, baš kao što Dado Ćosić zna da je to uloga koja visi o niti. Niti koju on nije ispustio ni na sekundu.
