Na pitanje kako je glumcu biti ravnateljem kazališta, Boris Svrtan odgovara zgodom iz svoga djetinjstva: išao je u šesti razred, a susjedni je haustor njegovu ekipu uvijek pobjeđivao u nogometu. Kada su mu dosadili porazi, uzeo je stvari u svoje ruke, donio na igralište četiri cigle i dvije daske, koje su postale klupe “profesionalnih” igrača. Nakon što je postavio “pozornicu”, dečke je natjerao na “trening”, trčali su po Sesvetama, među borovima u rasadniku, jer je trener Boris zaključio da će to biti dobro za njihova pluća. Najboljem nogometašu među njima nije dao igrati jer je propuštao treninge. Kada je neposlušnik pokleknuo i odradio trening i utakmicu, nikada više nisu izgubili od susjednog haustora.
“Već sam tada bio organizator”, kroz smijeh priča ravnatelj Dramskog kazališta Gavella, koji se večaras predstavlja i kao redatelj, i to Šoljanove “Romance o tri ljubavi”, čime dodatno širi raspn svojih poslova, jer smo ga nedavno gledali kao glumca u komediji “Muškarci.hr”, zajedničkoj produkciji Teatromana i Satiričkog kazališa Kerempuh.
Zašto baš Šoljan? Zašto “Romanca o tri ljubavi”?
To je kao da me pitate zašto ljubav. Šoljanova ljubavna igra je toliko briljantno napisan tekst kakvih u hrvatskoj književnosti nema puno. Teško je naći tekst s toliko slojeva, s tolike igre, s takvim briljantnim jezikom, s toliko književnih i kazališnih asocijacija, od Držića i Shakespearea preko Molierea i Cervantesa do Vesne Parun. To glumcima pruža prostor za igru i kreaciju, što je, naravno, jako zahtjevno i samo naoko lako. Glumci moraju biti jako koncentrirani da bi tu metaforičnu priču o ljubavi iznijeli do razine komunikacije s gledateljima.
Prema van ta glumačka igra mora biti vrlo lagana i lepršava?
Da, stalno govorim glumcima, a to je temelj glumačkog poslanja i zanata, da sve mora izgledati lagano. A sve je to umjetno stvoreno. Ne postoji prirodna gluma. Svaka kreacija koja je ikada doživljena tako, bilo s kazališnih dasaka ili na filmu, zapravo je dupla umjetnost. U takvu je izvedbu ugrađeno toliko glumačke svijesti i kontrole da zapravo zavede ljude da kažu: “Pa, ovo je lako, to bih mogao i ja”. Onda se i događaju tragedije, da u Hrvatskoj glumi tko hoće.
U današnje vrijeme kada seks prodaje sve, od tableta protiv glavobolje do zimskih guma za automobile, kako na kazališnu scenu postaviti priču za koju je važan pojas nevinosti?
On je dosjetka, dobra dramaturška točka. Naši su životi, pogotovo životi mladih ljudi, toliko umreženi da paralelno teku srednji vijek i svijet budućnosti. To ne možemo ignorirati. Zato ovaj tekst svojm slojevima nudi i to. Pojas nevinosti ovdje je simbol ograda u ljudskim glavama, ograničenja i rigidnosti. Kada pogledate oko nas, na netoleranciju i nasilje, jasno je da je to tekst koji na filozofskoj razini, na zabavan način, otključava razna pitanja koja si čovjek u životu postavlja. Kod seksa to je pitanje kolika je komponenta tjelesnog, a kolika duhovnog u ljubavi. I Šoljan odgovara da jedino kada to zajedno funkcionira možemo govoriti o ljubavi. On doslovno kaže: “Da smo bili naklonjeni zvijezdama kao što su one naklonjene nama, mogli smo nešto veliko napraviti, a ovako ovdje trunemo”. Kada to čujem, ja čujem rečenicu o Hrvatskoj, sada i ovdje, o bilo kojoj našoj instituciji, o bilo kojem našem naporu... Svuda ostajemo na nekim polupostignućima, svi smo svjesni da možemo više, ali neki vrag u nama ne da nam da se ostvarimo u punom kapacitetu. I to je Šoljan cijelim svojim bićem osjećao i znao i zato je ovaj tekst njegov credo, njegova bitka za slobodu i umjetnost.
Kada govorimo o postignućima, treba vam priznati da ste itekako zahuktali stvari u Gavelli.
Trudimo se svi zajedno. Gavellin je ansambl izvrstan. Ta scena, koja je zapravo komorna jer ima samo sedam metara u portalu, teško može biti poligon za razvoj svih tih glumačkih karijera. Moramo tu energiju “raspuhati” na druge scene. I zato je ovo i borba za novi prostor. Krenuli smo u gerilskim uvjetima, napravili mnogo akcija. Svoju sam monodramu igrao besplatno da bih prikupio sredstva za dvije mlade redateljice koje će raditi predstave za novu scenu. Zapravo je prvi projekt “Krleža alla Gavella” već počeo, pokrenuli smo i Krležine noći u kojima je bilo zanimljivih susreta i zapravo je važan dio moga ravnateljskog programa pružena ruka institucije prema novoj vibraciji, novim glumačkim snagama. Zašto ne bismo podsjetili na dane kada je Gavella osnivao ovo kazalište?
Sada je tu i nova situacija, malo dolje niz Frankopansku odlično radi Scena F22, scena ADU?
I s ADU smo potpisali sporazum o suradnji, a studentska je ideja da se to zove GavellADU. Nadam se da će u nekim boljim vremenima, kada u ovim zatvorenim lokalima osvane još neki kulturni sadržaj, Frankopanska postati zagrebački West End. Za našu malu scenu otvoren je proces javne nabave i nadam se da će do ljeta sve biti spremno za gradnju. Moramo graditi ljeti jer bi bilo pogubno zatvarati kazalište u sezoni. Ako to ne bude ovog ljeta, čekamo sljedeće, građevinsku dozvolu imamo, kao i projekt, sve papire riješene. Na kraju krajeva, mora se riješiti i devastacija foajea Gavelle u koji prodire kiša. Već sada redateljica Tamara Damjanović priprema predstavu koja će biti prva prava premijera na Sceni 121, i to će biti “Srce veće od ruke” Elvisa Bošnjaka. U ravnateljskoj sobi na zidu imam slike svih svojih glumaca, jer moj je posao voditi računa o svim tim karijerama, naravno, koliko to kao ravnatelj mogu, jer u konačnici uloge su uvijek pitanje redatelja i njegova konačnog izbora. No, trudim se koliko mogu utjecati na to da se glumcima razvija karijera. Znam što znači biti zatvoren u nekon fahu, jer su me dugo pratile uloge ljubavnika. Svi su me vidjeli tako, a to me i ograničavalo, jedva sam se dočepao karakternih uloga s Ciganom iz “Ptičica” i Baločanskim iz “Filipa Latinovicza”. Zato dobro znam kako glumcima uvijek treba otvarati nove i još neslućene kanale u njihovu glumačkom habitusu.
Koliko iskustvo glumca pomaže u poslu ravnatelja? Danas zapravo postoje veliki prijepori treba li ravnatelj kazališta biti menadžer koji zna s novcem ili kreativac s vizijom?
To je kontradiktorno, jer glumac obično ne zna s novcem. Ja, hvala bogu, u kazalištu imam odličnu ekipu koja me drži na oku.
Ekipu koja ne da glumcu da se razmaše novcem?
Ja maštam, a oni me vuku za noge, čini mi se da je to dobar spoj. Moje je da kreiram, naravno, svjestan onoga što je moguće, a što ne. No, uvijek je dobro da ima viška kreacije, a ne viška birokracije. Ako birokracija prati kreaciju to je dobro, ali ne valja ako je obratno. No, šalu na stranu, ravnatelju glumcu jasno je s čime se sve glumci susreću i nose, a njima je pak jasno da im ne mogu baš samo tako prodavati priču o strašno teškom glumačkom trpljenju.
Kada smo već kod kreacije, moram pitati odakle uz toliko ravnateljskog i redateljskog posla i potreba da glumite, jer zapaženu ste ulogu ostvarili nedavno u “Muškarcima.hr”?
Monodrama “Moj slučaj” nastala je iz potrebe da budem kao glumci nekada: utrpaš kovčege i maske u zaprežna kola, ja u svoj Renault, potegneš do publike i dokažeš koliko vrijediš. Ne u smislu novca, nego u smislu susreta s publikom, dokažeš ono što se događa u toj međuigri. To je nenadoknadiv osjećaj. Sličnu potrebu ispunio sam i u “Muškarcima”, da vidim koja su prava očekivanja publike, jer tim sam se žanrom bavio još u predstavi “Spika na spiku”, svladao tu vještinu, ali je se nikada nisam zasitio.
Takvi komadi su svojevrsna korida s publikom, a ja to uspoređujem s jedrenjem na dasci. Ti si tamo gore, osjećaš svaki dašak koji dolazi, upravljaš njime. Ako time dobro žongliraš, to je fantastičan osjećaj, i glumcu i publici. Idem na scenu po taj osjećaj da su za kazalište zapravo dovoljni glumac i publika, to je i srž Gavelline filozofije glumačke pedagogije i kazališne filozofije.
