Ako ste gledali film “Hi-fi dućan snova” Stephena Frearsa ili čitali knjigu “High Fidelity” Nicka Hornbyja, onda znate što je Record Store Day. Redovita godišnja manifestacija održava se kao podrška nezavisnim trgovinama nosača zvuka, koje nasuprot velikim prodajnim lancima zadržavaju osobniji pristup glazbi i blizak kontakt s posjetiteljima. Ovogodišnji Record Store Day, u prijevodu Dan prodavaonice ploča, zbog pandemije COVID-19 podijeljen je na tri segmenta, a prvi ljetni održan je u subotu 29. kolovoza, bez popratnih programa poput gostovanja glazbenika u trgovinama.
No Record Store Day je i dobar biznis pa većina diskografskih kuća za taj datum objavi posebna izdanja koja zanimaju diskofile, među kojima prednjače izdanja Davida Bowieja, čija diskografska kuća Parlophone (distribucija Dancing Bear), nakon njegove smrti ne prestaje s izdavanjem zanimljivih, ranije neobjavljenih snimaka.
Ove godine to su Bowiejev koncert iz 1974., “i’monlydancing(thesoultour1974)” s kraja tzv. “soul turneje”, u stanci koje je snimio i hit-album “Young Americans” objavljen početkom 1975.
Upravo na turneji koja je ranije te godine započela kao američka promocija albuma “Diamond Dogs” Bowie se temeljitije okrenuo crnačkoj soul i funky glazbi. Koncert snimljen 20. listopada 1974. u Detroitu, s dodacima s koncerta u Nashvilleu 30. studenog, pokazuje zadnju etapu te pretvorbe u kojoj će “bijeli soul”, ili “plastic soul” kako su ga prozvali kritičari, dominirati idućim Bowiejevim albumima “Young Americans” i “Station To Station”. Sredinom te turneje nastupio je radikalan preokret, Bowie je prearanžirao neke skladbe, ubacio nove pjesme te promijenio članove pratećeg sastava – u kojem su mladi saksofonist David Sanborn, pjevač Luther Vandross i udaraljkaš Pablo Rosario – dovevši sjajnog bubnjara Dennisa Davisa, koji će skupa s gitaristom Carlosom Alomarom biti dio njegova antologijskog benda, s njim snimiti sve albume i svirati na svim turnejama do 1980.
Album “i’monlydancing(thesoultour1974)” – nazvan prema Bowiejevoj pjesmi sa singla iz 1972., koju je prearanžirao u plesni funky “virus” – plastično pokazuje i koliko je Bowie, poznat po promjenama, bio sklon mijenjati čak i strukturu koncerta na istoj turneji. Usporedite li ovaj dvostruki album s “David Live”, snimljenim u Philadelphiji na početku turneje, ili s “Cracked Actor” iz Los Angelesa u srednjem dijelu putovanja, čut ćete jasnije nego bilo gdje drugdje izmjene i pomake koje je Bowie poduzimao u hodu.
Novi album iz 1974. kvalitetom zvuka nešto je lošiji od prethodna dva, jer je otisnut s originalne dvokanalne vrpce snimljene na miks pultu koju nije bilo moguće ponovno miksati. Ali je zato razinom energije benda koji je već mjesecima na turneji i Bowiejeve strasti prema novom smjeru koji je definitivno usvojio, superioran spram oba navedena albuma.
Tu su i nove pjesme koje je uveo u repertoar, a osim “Young Americans” i “Somebody Up There Likes Me” s budućeg albuma, izvodio je i na albumu neobjavljenu “It’s Gonna Be Me”, soul-medley “Foot Stompin’, funk-preradu vlastitog singla iz 1972. “I’m Only Dancing (Again), dok umetnute “Love Me Do” Beatlesa i “It’s Only Rock’n’Roll” Stonesa svjedoče o raskalašenom partyju u koji se koncert pretvorio, unatoč Bowiejevu promuklom glasu.
Tih godina Bowie je postao zvijezda i u Americi, djelomično i zbog preuzimanja američke glazbene matrice, i redovito je nastupao na američkoj televiziji. Bio je prvi bijeli izvođač koji je nastupio u emisiji posvećenoj crnačkoj glazbi “Soul Train”, a zašto je to bilo tako, jasno se čuje u snimci koncerta iz Detroita.
Drugi Bowiejev album objavljen za Record Store Day vraća nas u devedesete, preciznije 1996., kad je u New Yorku nakon albuma “Outside” imao novi prateći sastav, njegov najdugovječniji s kojim će nastaviti raditi sve do prije zadnjeg albuma “Blackstar”. Te 1996., nakon svjetske turneje na kojoj sam ga gledao baš u New Yorku 1995. s Nine Inch Nails, Bowie je u tonskom studiju u newyorškom East Villageu, nekoliko ulica udaljenom od stana u kojem je živio, za potrebe radijske emisije prearanžirao i izveo devet pjesama sada objavljenih na albumu “ChangesNowBowie”, s imenom i omotnicom kao parafrazom poznatih kompilacija “ChangesOneBowie” i “ChangesTwoBowie”.
U društvu novih suradnika nije preuredio samo “hitove” poput “The Man Who Sold The World” ili “Aladdin Sane” i klasik “White Light/White Heat” Velvet Undergrounda nego i opskurnije starije vlastite pjesme “Repetiton”, “The Superman”, “Andy Warhol” i vjerojatno najbolju noviju izvedbu “Quicksand” te “Shopping For Girls” iz faze rada s Tin Machine.
Miroslav i Gordana Evačić: "Dan i noć"
Iskusan gitarist Miroslav Evačić i Gordana Evačić na vokalima godinama marljivo rade na rubu etno-rocka, a dvanaesti album “Dan i noć” dolazi kao naručen svima koji vole čuti blues, gospel i srodne stilove kroz prizmu domaćeg etno zvukovlja s vidokrugom maglovite rijeke Drave. Bliži klasičnom rock-zvuku, “Dan i noć” svidjet će svima koji vole Toma Waitsa, Nicka Cavea ili Black Keys. Prepjev klasika “Summertime” ovdje je pod nazivom “Letnji den” dobio baš waitsovsku dimenziju, dok se uvodna “Gubim se” ili “Can’t Hold On” uklapaju u distorzirani blues-odjeljak Black Keysa ili Waitsa s gitaristom Marcom Ribotom. Pridodamo li nekoliko uvjerljivih balada i zanimljivu instrumentalizaciju, album s deset pjesama, od kojih su šest na hrvatskom jeziku, trebao bi Evačiće dovesti i do nove publike.
(Intek Music)
Rade Šerbedžija i Zapadni kolodvor Band@HNK
Radu Šerbedžiju zadnji sam put gledao na velikom koncertu u dvorani Vatroslav Lisinski prije tri godine, a krajem 2019. nisam bio u Zagrebu kad se vratio daskama koje su mu život značile, onima u HNK Zagreb. Zapis s tog koncerta objavljen je na DVD i Blue-ray formatu i predstavlja do sada najambicioznije koncertno izdanje iskusnog glumca i pjevača čiji se glas ne mjeri brojem oktava koje može otpjevati, nego glasom razuma. S već godinama usviranim, sjajnim pratećim sastavom i gostima, Šerbedžija je na pozornici HNK izveo sugestivan koncert, ili predstavu, kako hoćete, i ovim izdanjem dobio reprezentativan prikaz svojih nastupa koji između poznatih i opskurnih pjesama, sjajne svirke i zanimljivih aranžmana, govornih dijelova i pjevanja, predstavljaju odličan scenski izlaz čovjeka koji je odavno prestao biti “samo” glumac.
(Croatia Records)
