Da ste se, recimo, u petak u 14 sati i 58 minuta, kada i mi, zatekli u Austrijskom paviljonu na 59. Venecijanskom bijenalu, vjerojatno ne biste primijetili ništa neobično. Izuzev, svakako, nadrealnih instalacija u šarenom kolažu paviljona pod imenom “Nježni stroj” koje su tamo postavili Jakob Lena Knebl i Ashley Hans Scheirl. I da se tamo nije zatekla šačica novinara i televizijskih snimatelja, možda se ni posjetitelji koji se tamo jesu našli, ne bi zapitali što se tu, dovraga, događa. A opet, među onima koji su nešto i opazili, sigurno je bilo i onih koji i dalje ne znaju što su to zapravo vidjeli. Taj suptilni fenomen koji opisujemo i koji nepažljivom oku s lakoćom izmiče jest ovogodišnji Hrvatski paviljon, znakovitog naziva “Bez naziva”.
Prvi je to put u desetljetnoj povijesti Venecijanskog bijenala, takozvanih Olimpijskih igara umjetnosti koje su službeno započele u subotu, da jedna zemlja izlagačica nema svoj fizički dom. Jer, da biste razgledali desetke nacionalnih izložbi iz svih dijelova svijeta i radove stotina umjetnika, prošetat ćete kroz Giardine, prekrasne parkove u srcu Venecije ili Arsenal, kompleks nekadašnjih brodogradilišta te slavne pomorske sile u kojem se nalazi ovogodišnja centralna tematska izložba “Milk of Dreams”. Različiti paviljoni razmješteni su i po gradskim palačama, pretvarajući već ionako impresivan grad u golemu izložbu na kojoj ćete vidjeti ono najbolje što svjetska umjetnost ima ponuditi.
Međutim, hrvatski je umjetnik Tomo Savić-Gecan, a to nas s obzirom na njegov dosadašnji rad ne bi trebalo iznenaditi, odlučio je sve to okrenuti naglavačke. Pa tako ove godine u Hrvatskom paviljonu nema slika, instalacija, projekcija, nema ni zidova i nema paviljona. Umjesto toga, svakog dana u 8 ujutro na mobitele petoro izvođača koji u svakom trenutku unutar sedam mjeseci trajanja Venecijanskog Bijenala borave u Veneciji, stiže poruka. Pošiljatelj je računalni program, umjetna inteligencija, djelo inžinjera Tomislava Pokrajčića voditelja tehničke produkcije i njegovih suradnika sa zagrebačkog FER-a. Ona svakog dana posebno sagrađenim algoritmom analizira stotine svjetskih medija i prema udarnim vijestima kreira koreografiju za pet različitih izvedbi.
Taj “scenarij” izvođačima govori u koji od nacionalnih paviljona se trebaju infiltrirati, u koje točno vrijeme, koje pokrete trebaju izvoditi i koliko dugo. Nalaže im čak i što da misle dok izvode koreografiju, na koje načine da se odnose prema jedni drugima, prema publici, prostoru i objektima... Drugim riječima, hrvatski paviljon su ljudi, poput lutki na koncu koje plešu kako svira jedan stroj. Suptilnost je najvažnija, objašnjavaju nam dvije od čak dvadeset i pet izvođačica i izvođača projekta “Bez naziva”. Nije to “flash mob” kao što bi mogli pomisliti, niti ples u onom osnovnom smislu te riječi. Izvođači se šeću među publikom, zastaju, gledaju, udaljavaju i se približavaju jedni od drugih, od posjetitelja, od zidova, od umjetnina. Njihovi su pokreti katkada sasvim prirodni, pokatkad pomalo robotski, manje i li više primjetni. Ipak, iako im većinu zadataka zadaje računalo, u tome svemu imaju i malo svoje slobode.
– Proteklih mjeseci s koreografkinjom Irmom Omerzo na probama smo prošli kroz sve kombinacije koje se mogu ostvariti, pokrete, formacije, mjesta u prostoru. No, naši pokreti nisu uvijek fiksirani, već sami možemo izabrati na koji način ćemo ih izvesti, procijeniti koliko nam određeni prostor nudi slobode, a da se pritom pretjerano ne namećemo – kazale su nam plesačice Dora Pocedić i Gendis Putri Kartini.
I ako ih netko upita o tome što rade, sve što smiju reći jest: “Mi smo Hrvatski paviljon.”
– To je prekrasan komentar na današnje društvo u kojem svi živimo s pametnim telefonima u rukama, koristimo Amazon za kupnju, Google za pretraživanje i Uber da nas odvede gdje trebamo doći. A sve te velike korporacije koriste svoje algoritme koji skupljaju podatke kako bi mogli predvidjeti naše korake i kontrolirati nas. Komentar je to i na odnos između ljudskog i tehnološkog u ovom trenutku kada tehnologija ovladava našim životima, ali također, i na naš odnos s medijima, na način na koji nas informacije, ali i dezinformacije kontroliraju. Naravno, nije to “invazija” na tuđe paviljone, već kolaboracija koja se s više od 30 država dogovarala kroz posljednjih šest mjeseci – pojasnila nam je kustosica projekta Elena Filipović, budući da Savić-Gecan namjerno i promišljeno ne daje ni izjave ni intervjue.
A svakog dana, ona ista umjetna inteligencija informacije o mjestu, vremenu i trajanju performansa šalje na ekran u jednom izlogu u venecijanskoj Ulici Garibaldi te na web stranicu Hrvatskog paviljona gdje svi zainteresirani mogu saznati kako vidjeti iduću izvedbu. Izlog pokraj najobičnije trgovine ribarskim priborom stoga je jedina čvrsta fizička manifestacija ovog fascinantnog projekta. Pa i dok smo čekajući svečano otvaranje našeg “paviljona” u petak stajali pred izlogom sklanjajući se od neviđenog pljuska, znatiželjni prolaznici zastajali su upitati nas gdje je to Hrvatski paviljon i kako ga mogu vidjeti, neki doduše, odlazeći sasvim zbunjeni.
Među raznim kustosima, umjetnicima, novinarima i kritičarima koji su pohodili to svojevrsno “predotvaranje” Venecijanskog Bijenala prošlog tjedna, mogle su se čuti i brojne riječi hvale pa i optimistične prognoze da će Hrvatski paviljon odnijeti neku od nagrada ili priznanja. Tome ipak nije bilo tako, Zlatnog lava dobila je Velika Britanija i zaista fantastična umjetnica Sonia Boyce za svoj multimedijalni kolaž slike, videa, zvuka i skulptura koji možete vidjeti u Giardinima. U svjetlu recentnih događanja i Ukrajina je dobila svoje posebno mjesto na ovogodišnjem Francuskom bijenalu, gdje je umjetnik Pavlo Makov, podrijetlom iz okupiranog Harkiva, izložio svoju “Fontanu iscrpljenosti”, metaforičnu piramidu bakrenih lijevaka. A u Giardinima je, na otvorenom, predstavljen i “Ukrajinski trg”, u središtu kojeg je kip obložen vrećama pijeska koje ga štite od bombardiranja – instalacija kakva je u Ukrajini ovih dana, nažalost, sasvim uobičajena.
