Jučer sam dobio majicu, moram vam je pokazati - govorio je Balašević dok je otkopčavao košulju ispod koje se krila crna majica s bijelim natpisom: "Da mi je još jedared proći..." Nastavak je bio na leđima - "...Ilicom!"
Bećarac na ćirilici možda ne bi znao pročitati baš svaki sretnik koji je za ulaznicu u Kerempuhu bio spreman dati suhoga zlata, ali zato u Zagrebu nije bilo onog tko nije znao da će na pozornicu toga kazališta u Ilici početkom ožujka kročiti "kantautor iz Novoga Sada".
Iako je svoj drugi zagrebački koncert započeo u svom stilu poručivši publici "Šteta što niste bili sinoć...", okupljeni sretnici znali su već tada da "njihov" koncert ne može biti ništa lošiji niti bolji nego onaj večer prije. Jer pred njima je stajao Đorđe Balašević, čovjek koji bi vrlo vjerojatno svojim obožavateljima bez problema ispunio zagrebačku Arenu, i to dvaput, i zbog toga su bili svjesni da je ulaznica u njihovu džepu, koji god datum na njoj pisao, nešto na čemu im zavidi popriličan broj ljudi.
Uobičajeni Đoletov koncert obično se može prepoznati kao "red pjesme, red priče", ali baš kao i sve drugo u ova dva zagrebačka kazališna koncerta, za ovu je priliku recept bio pomalo izmijenjen. Jer ovo je, ipak, bila ponajprije promocija Balaševićeve knjige "Kalendar mog detinjstva"; knjige koja još nije napisana.
Nekoliko kadrova iz Kerempuha
Od Božića do prvog maja
Za koncert je ulaznice bilo gotovo nemoguće nabaviti čak i prije prvog dana službene prodaje ulaznica. I nije bilo važno koliko ste novca spremni za njih izdvojiti i jeste li "faca". Što ni najmanje ne čudi, jer uz petstotinjak sjedala ne bi bilo dovoljno, bez pretjerivanja, niti daleko više od četiri koncerta koja su prvotno bila najavljena. A i nakon dodatna dva koncerta u travnju, za koje su uporni u srijedu ulaznice čekali i po nekoliko sati ispred blagajne Kerempuha, ostat će još nezadovoljnih duša.
Tamo negdje od prosinca i jednog od dva Božića koji su se u obitelji Balaševićevih slavili, pa do uvijek željno iščekivanog "prvog maja" - Đole je u četiri sata pretresao džepove svog djetinjstva i pred publiku iznio djelić svog kalendara. Publika je njegove riječi itekako znala prepoznati, pa se nerijetko događalo da se Kerempuhom prolomi smijeh koji se jednostavno nije mogao obuzdati.
- Zar nije strašno kad pomislite tko je sve imao djetinjstvo? - upitao je Đole, a publika je smiješkom i spontanim pljeskom potvrdila da o tome vjerojatno nije nikad razmišljala.
- Istina je, zamislite neku osobu, baš onako - pokušao ju je dočarati smrknutim izrazom lica.
- E, pa sad zamislite, čak I TA je osoba imala djetinjstvo! - nasmijao je istinom, te nastavio govoriti o svom djedu koji je jeo "babure" i "gledao u dupe konju", o majci koja nije znala sići s bicikla pa ju je djed dočekivao i lovio kad bi se vraćala s posla, o sestrinoj rođendanskoj torti koja mu je ispala iz ruku što su mu godinama prebacivali, o svom ocu kojeg je policija spašavala iz zaključenog zahoda...
Uz malo maminih mudrosti i sliku desetogodišnjeg Balaševića s "kapom na kriške kakvu su imali Gaja, Raja i Vlaja", napuhanom loptom i sandalama obuvenim na dokoljenke, publika je četiri sata zamišljeno plovila njegovim djetinjstvom u ranim šezdesetima, prošaranim svima poznatim i toliko puta preslušanim hitovima kao što su Vasa Ladački, Lepa protina kći, Neki novi klinci, uz tek poneku u kojoj su posebno uživali oni koji njegov opus znaju uzduž i poprijeko, poput Remorkera ili rijetko izvođene Mrtvi.
No, upravo te dobre stare pjesme, Vasa ili Klinci, dio su Balaševićeva kalendara djetinjstva.
Većina onih koji su Balaševića slušali još na starim pločama i kasetama, pa nakon rata s nestrpljenjem čekali njegove prve koncerte u Domu sportova, jedva su dočekali intimnu atmosferu poput one u Kerempuhu.
- Hej, balkon! Ne gledam vas često, ali to je zbog spondiloze, znam ja da ste vi tu. Samo da još imate kotačiće, onako k'o fijokica, pa da vas izvučem da mi budete bliže - oduševljen je bio Đole, koji je oduvijek govorio kako su upravo takvi prostori za njega "šansojnera" (kako je govorila njegova baka), a oni veliki za "pjevače u crvenim sakoima, koji farbaju kosu", ne misleći pritom uvrijediti Čolića, kojeg iznimno cijeni i kojeg je uvijek zvao "velikim".
Dobri duh Ilice
Šale i pošalice á la Balašević, suze i smijeh, pjesma i priča, sve je to puno intenzivnije na kazališnim daskama, prsa o prsa. Četiri sata sa smiješkom ozarena su lica gledala i slušala panonskog mornara koji je davno ostao bez mora, ali nikad bez ljudi koji ga vole, čovjeka kojeg baš ništa ne može spriječiti da dođe do svoje publike. I baš kako je devedesetih poželio proći Ilicom, to je i učinio, nakon što se nekoliko godina pojavljivao tek kao "dobri duh iz gitare na tulumima".
Ako se publiku pita, još je mnogo ulica u kojima se mora pojaviti... A ako se njega pita, još će ga dugo to veseliti. Jer zapamtio je očev "slučajni aforizam":
"Sreća je kao vilin konjic na slamnatom šeširu. Svi ga vide i svi mu se dive, osim onog na čijoj je glavi".
