U vrijeme kada svjetska pop-scena još uvijek nalikuje na shizofrenu verziju najpohlepnije dekade u povijesti glazbe (naravno, riječ je o osamdesetim godinama 20. stoljeća), korištenje nasljeđa smirenijih i introspektivnijih sedamdesetih gotovo da se doima kao čin iznimne umjetničke hrabrosti.
Pakistansko podrijetlo
Mislimo, dakako, na prvu polovinu toga desetljeća, kad je napisana većina pjesama koje je na novom albumu preradila 33-godišnja britanska kantautorica Rumer.
Pravim imenom Sarah Joyce, ona je pakistanskog podrijetla, pa se još zanimljivijim doima činjenica da je dragulje poput Rundgrenove „Be Nice To Me“, „Flyin’ Shoes“ neprežaljenog Townesa Van Zandta ili jednako sjetnu ali radiofoničniju „P.F. Sloan“ Jimmyja Weba izvela krajnje autentično – kao da je “bila tamo”.
Zaboravljena epoha
Naravno, njezin album “Boys Don’t Cry” nije djelo revolucionarnog značaja, ali ono to i ne pokušava biti; riječ je o ljubavnom pismu nekoj drugoj, pomalo zaboravljenoj epohi, kada se sve činilo mirnijim, jednostavnijom i – sporijim.
