Marina Vujčić nedavno je objavila roman “Pitanje anatomije” koji je objavio HenaCom, izdavačka kuća u kojoj je zaposlena kao urednica. Riječ je o plodnoj autorici koja je prije dvije godine rukopisom “Susjed” osvojila VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman.
Što se krije iza pomalo medicinskog naziva vašeg novog romana “Pitanje anatomije”?
Riječ je o anatomskoj činjenici da imamo dio tijela koji ne možemo sami dosegnuti, odnosno milovati. Postoje čak i pomagala za češkanje leđa, ali za milovanje leđa nema alternative osim ruku neke druge osobe. Kad toj činjenici damo malo više prostora u mislima i počnemo je preispitivati – što se meni dogodilo do mjere da je preraslo u temu romana – shvatimo da su leđa anatomski dokaz da nismo “dizajnirani” da budemo sami. Da jesmo, u procesu evolucije bile bi nam dodijeljene malo duže ruke. Priča romana počinje oglasom u kojem glavni junak, udovac, traži ženu za milovanje leđa. Isključivo leđa. Na oglas se javlja jedna osobenjakinja, bankovna službenica koja zbog financijskih problema treba dodatni prihod, ali vrlo brzo se pokaže da taj “posao” s milovanjem neće ići baš onako kako su oboje zamišljali. Dodir koji je njemu trebao biti tek rješenje dugogodišnje apstinencijske krize, a njoj tek izvor dodatne zarade, kod oboje pokreće neke puno dublje procese ispod kože, koji će čitatelju sigurno biti neočekivani. I mene su iznenadili.
U sedam godina objavili ste šest romana. Jeste li po tome netipična hrvatska književnica?
Pokušavam zaključiti kakva bi bila tipična hrvatska književnica pa mi ne uspijeva. Svatko ima svoj ritam pisanja i objavljivanja, a ne zaboravimo ni otegotnu okolnost da nikome od nas pisanje ne može biti zanimanje jer se od pisanja ne može živjeti – dakle prvo moramo zaraditi plaću na nekom “normalnom” poslu pa naći slobodno vrijeme za književnost. Kad mi je pisanje postalo važno i kad sam već stekla iskustvo da me ispunjava više od bilo čega drugoga što bih mogla raditi u slobodno vrijeme, s lakoćom sam se odrekla tih drugih mogućnosti. Zašto bih se, na primjer, nedjeljom penjala na Sljeme ili popodne provela na kavama ako mi je ljepše u četiri zida s mojim junacima? U zadnje vrijeme često mi se događa da se moram ispričavati što puno pišem. Tih šest romana nije napisano u sedam godina, nego barem u dvanaest. Prvi roman čekao je na objavljivanje više od godinu dana, drugi skoro dvije, a napisala sam ih mnogo prije nego sam ih se usudila nekome ponuditi. U međuvremenu mi je pisanje postalo način života. Ja sam od onih ovisnika koji pišu svaki dan, makar jednu karticu. Jednostavnom matematikom dolazimo do brojke od 365 kartica na kraju godine. Da 150 kartica od toga bacim, još uvijek mi ostane roman. To znači da u računalu trenutačno imam i dosta toga neobjavljenog, što će se još dugo “krčkati”.
Je li interesantnije uređivati tuđe knjige ili pisati vlastitu?
Ima dana kad zapnem sa svojim romanom, kad posumnjam u ono što pišem i kad mi se čini da bi bilo najpametnije stisnuti “delete” na ikonicu tog dokumenta. U takvim danima daleko mi je interesantnije uređivati tuđi rukopis. U onim drugim danima, kad vjerujem u svoju priču, svaki drugi posao doživljavam kao ustupak egzistenciji, koji me odvlači on onoga što mi je najvažnije. Ipak, smatram se sretnicom jer čak i u tom svakodnevnom poslu ostajem na terenu književnosti – u svom svijetu ako već ne u svojoj knjizi. Osim toga, zbilja volim urednički posao. Surađujem s kolegama piscima, sudjelujem u procesu od rukopisa do knjige, što uvijek završi kao mala svečanost. Sad sam već uvjerena i da mi rad na tuđem tekstu pomaže izoštriti osjećaj za vlastiti, da puno lakše bacam viškove i prepoznajem slaba mjesta.
U svojim knjigama izbjegavate velike povijesne teme i dileme koje u Hrvatskoj imaju rijeke poklonika. Slučaj ili namjera?
Namjerno je. To su teme koje imaju preveliki utjecaj na svakodnevni, stvarni život da bih im još davala dodatnu “minutažu” tamo gdje sve može biti po mom. Književnost je jedini teren na kojem stvarnost nema pravo glasa. Povijesne teme i dileme nisu nam donijele ništa dobroga i ne vidim kako bi to književnost mogla popraviti. Cijenim takva nastojanja nekih svojih kolega, divim se onima koji svoju stvaralačku energiju ulažu u osjećaj odgovornosti za kolektivno, ali ja jednostavno nisam taj profil pisca. Moj interes u književnosti ostaje na poziciji “malog” čovjeka i njegova mikrokozmosa, možda zato što mi je većinu vremena teško povjerovati u kolektivnu stvarnost koju živimo. Izabrala sam vjerovati da je čak i to neka vrsta angažiranosti – ignoriranje nasilnog svijeta koji nam kontaminira život. Svaki put kad prešutim taj svijet, osjećam se kao da sam ga pobijedila, pa makar ta pobjeda bila u moja četiri zida.
Hoće li po iznimno filmičnom romanu “Susjed” biti snimljen film?
Postoji interes, kao i za “Pitanje anatomije”. Sve je još u fazi ideja i početnih razgovora pa ne mogu ništa najaviti, ali puno mi znači i da se o tome uopće razgovara. Paralelno se zakotrljala i ideja o dramatizaciji “Susjeda” za kazališno uprizorenje, kojeg bi se prihvatio Filip Šovagović. Voljela bih taj njegov zanimljiv koncept vidjeti na daskama. S mojim romanima nije lako kad su filmske ili kazališne adaptacije u pitanju – sve se događa u glavama junaka, a to je već malo teže uprizoriti.
Urednik knjige je pomalo i kirurg, mora odstraniti nezdravo tkivo kako bi organizam prodisao. Kako se nosite s tim?
Oprezno i nježno. Možda zato što sam i sama autorica pa znam koliko piscu mogu biti važne neke rečenice bez kojih bi se moglo. Predložim autoru sve što mislim da može bolje, ali ne mislim da sam uvijek u pravu. Događa se da me autor svojom argumentacijom uvjeri zašto neki dio teksta ne treba dirati, ali i obratno. Jedan sam roman, recimo, skratila za osamdeset kartica, ali nijedna rečenica nije brisana bez dogovora s autoricom. Kad je rukopis gotov, najpotrebniji vam je netko tko će reći što u njemu nije dobro, inače će vam to morati reći kritika i čitatelji, kad je već kasno. Na početku uredničkog staža to ukazivanje na slaba mjesta prilično mi je teško padalo. Autori su mi pomogli da naučim da se baš to od mene očekuje.
Godinama ste surađivali s Teatrom Ulysses, upućeni ste u tajne kazališta. Možemo li očekivati neku vašu novu dramu?
Svakako. Volim pisati drame, pa makar se i ne igrale. Upravo mi se jedna ideja za dramu mota po glavi. Obično između dva romana napišem dramu, predahnem malo u kraćoj formi i u dijalozima. Možda sam upućena u tajne kazališta, ali nisam sigurna koliko sam upućena u tajne dobre drame. Nakon dvije nagrade Marin Držić čovjek bi pomislio da jesam, ali profesionalna kazališta ne otimaju se baš za moje drame. No srećom, moja naklonost prema drami ne ovisi o uprizorenjima.
Kod nas se stalno kuka da ljudi premalo čitaju. Mislite li da je to istina ili da statistički podaci ipak nisu najpouzdaniji?
Statistički podaci vjerojatno se odnose na promet u knjižarama, i oni su sigurno točni jer ljudi sve manje kupuju knjige. Još prije desetak godina hit-knjige prodavale su se u nakladama od deset ili dvadeset tisuća, a danas te brojke imaju cijelu jednu znamenku manje. No čitatelja ima puno, puno više nego kupaca knjiga. Oni strpljivo čekaju svoj red na listama rezervacija u knjižnicama ili jedni drugima posuđuju knjige. Društvene mreže krcate su grupama za ljubitelje čitanja, blogova s recenzijama i ocjenama knjiga, foruma na kojima čitatelji komentiraju i jedni drugima preporučuju ono što su pročitali – ali većina Hrvata kupuje knjige jednom godišnje, na Interliberu, kad im se cijene srozaju do obezvređivanja. Upravo ta nevoljkost naših ljudi da izdvoje novac za stvarnu vrijednost knjige mogla bi presuditi izdavaštvu.
Na žalost, koliko god da je književno djelo dobro jednostavno nije etički i moralno objaviti ga u istoj kući u kojoj i radiš. Neke se granice prelaze, neke su se ponekad pomicale no danas ih više uopće nema. A književnost jest kultura...