Poznato je da ljubitelji Johna Lennona ne vole baš Yoko Ono zbog raširenog vjerovanja da je ona kriva za raspad Beatlesa, što je manje vjerojatno, ali i zbog očitog nagrđivanja Lennonovih albuma svojim iritantnim kvaziartističkim kričanjem. No, treba joj skinuti kapu zbog načina na koji se brine o Lennonovoj baštini, pri čemu je manje važno laje li pas zbog sela ili zbog sebe.
Tako se treba pokloniti i pred najnovijom remasteriranom kolekcijom svih sedam Lennonovih solo albuma i posmrtnom “Milk And Honey”, kojim se obilježava sedamdeset godina njegova rođenja (9. listopada), odnosno trideset godina od smrti (8. prosinca).
Kolekcija ne nudi povod ni za kakvu posebnu “revalorizaciju” ili novo “iščitavanje”, kako se to obično zna događati u ovakvim slučajevima, jer ni prije četrdeset godina nije bilo, niti ima danas, išta upitno u tome da je Lennon jedan od najvećih velikana rocka, a po oštrini (glasa, stava) vjerojatno i najveći.
Novovalna Yoko
Nema se što za nadodati ni njegovim promašajima. Nategnuto angažirani album “Some Time In NYC” iz 1972. vjerojatno je i nadalje, kao što je netko jednom rekao, “najlošiji album nekog od rock velikana svih vremena”, ali zbog sviračkih zasluga gostujućeg benda “Elephant’s Memory” danas bismo mogli dodati - najbolje odsvirani najlošiji album nekog od rock velikana.
Ako ova kolekcija ikoga ili išta “revitalizira”, onda je to, igrom ironije, upravo Yoko Ono. Naime, njezine pjesme (“Kiss Kiss Kiss”, “Give Me Something”), koje čine pola posljednjega Lennonova albuma “Double Fantasy” (1980.), danas se mogu slušati kao vrlo zanimljivije novovalske pjesme, kakvima se više ne pokazuju ni mnoge pjesme pravih novovalnih junakinja iz onoga vremena.
“Double Fantasy” ovoga puta nam je predstavljen i u posebnom “ogoljenom” izdanju. Što reći o tom zahvatu koji je trebao prikazati da se Lennon u “sirovosti” nije na kraju karijere zapravo puno odmaknuo od genijalnog debija “John Lennon/Plastic Ono Band” (1970.)? Istina, neki su kritičari i obožavatelji skloni zamjerati Lennonu da je na albumu “Double Fantasy” pretjerao s produciranjem, gudačima, back-vokalima, ali prozračnost i uvjetno rečeno mekoća tog albuma posve je u skladu s pjesmama i temama u kojima je prevladavalo izražavanje ljubavi prema Yoko i djeci, dok je izbor tema na prvom albumu bio daleko mračniji (od socijale do obračunavanja s roditeljima).
Uostalom, nigdje nije zabilježeno da je Lennon na ikoji način bio nezadovoljan zvukom tog albuma, no kad je Yoko odlučila već učiniti što je učinila, može se priznati da “(Just Like) Startin’ Over”, “I’m Losing You”, “Watching The Wheels” i druge pjesme u ovom izdanju, s kristalno jasnim, prirodnim Lennonovim glasom u prvom planu, doista zvuče moćno.
Senzacija
Što se ostatka albuma tiče, sve je kao i dosad. Već spominjani debi album i njegov nasljednik “Imagine” (1971.) obvezna su lektira, a trunku slabiji ”Mind Games” (1973.) i “Walls And Bridges” (1974.), da su djelo nekog današnjeg izvođača, bili bi senzacije svoje vrste.
lenon je bio faca, to je istina - ali danas bi bio DALEKO manje popularan da nije bio upucan...