U posljednjih petnaestak godina na domaćim smo pozornicama imali priliku vidjeti najveće ženske zvijezde svjetske pop scene, u rasponu od Alicije Keys i Beyonce, preko Pink i Lady Gage do Shakire, Macy Gray i još nekih. Očito, ženska pop scena vrlo je lukrativan posao i nesumnjivo je da diskografska industrija ulaže puno kako bi natrag dobila još više. Nakon što je Madonna kao vodeća pop zvijezda osamdesetih nekoliko dekada poslije postala pomalo zamorna i kreativno ispuhana, mjesto u medijskoj i diskografskoj utrci brže-bolje zauzimale su nabrojene mlađe izvođačice.
Nekoliko primadona različitih generacija i statusa krenulo je u utrku za poziciju “žena, majka, kraljica” svjetskog popa, parafraziramo li naziv poznatog domaćeg ženskog hita. A kolike su razlike između bjelosvjetske i domaće bižuterije i o koliko se različitim talentima i pristupima radi, domaći slušatelji i posjetitelji koncerata mogli su, srećom, prosuditi i sami.
Ako danas postoji pop zvijezda najvećeg formata koja je uspješno spojila svoj multimilijunski status i kreativni pogon, onda je to svakako Beyonce. Nakon izvrsnog “Lemonade” iz 2016., novi album Beyonce “Renaissance” sjajan je rad kojim odaje posvetu crnačkoj glazbenoj prošlosti, tradiciji i kulturi, ali ga i prodaje u količinama koje se broje u milijunima primjeraka i koje su album već dovele na vrhove većine top-ljestvica. Ali, i na top-ljestvice kritičara koji ovih dana Beyonce ponovno obasipaju superlativima.
Iako je prošlo šest godina, prije njega Beyonce je 2019. objavila sveobuhvatan koncertni film i album “Homecoming”, kojim je uvjerljivo povezala mnoge konce povijesti crnačke scene, R’n’B-ja, plesne glazbe, usporedivo s onime što su Marvin Gaye i ostali afroamerički titani radili početkom sedamdesetih – snimila film “Black Is King”, album sa suprugom Jay-Z-jem “Everything Is Love” i dala glas u Disneyevu filmu “Kralj lavova”.
Dvaput je nastupila u zagrebačkoj Areni, što se danas čini kao znanstvena fantastika, a ni maksimirski stadion ne bi bio dovoljan da primi sve zainteresirane. Upravo je Beyonce 2009. bila prvi inozemni izvođač u tada novootvorenoj Areni Zagreb, u koju je unijela tehnološki zahtjevnu opremu, na ujedno prvom koncertu svoje tadašnje turneje “I Am...” nakon albuma “I Am... Sasha Fierce”. Nakon toga stigla je još jednom, 2013., i sjajnim koncertima, poput Lady Gaga u istom prostoru, s obiljem pjevačke vještine i scenografskih rješenja začepila usta svim domaćim skepticima i negatorima koji su nove ženske američke R’n’B pop zvijezde smatrali proizvodom industrije.
Nekadašnja članica postave Destiny’s Child danas je samosvojna snaga koja i na političkom i na glazbenom terenu SAD-a nema premca. Neosporno je da je Beyonce najdalje odmaknula na američkoj sceni posljednjih godina, kao i u pojačavanju društvene važnosti; sudjelovanjem na inauguracijskoj svečanosti Baracka Obame pred Lincolnovim spomenikom u Washingtonu dobila je na kredibilitetu, koji ju je, s glazbom koju je snimala, kilometrima odmaknuo od naizgled sličnih R’n’B starleta ili dječjih igrokaza Britney Spears. Jer, popularnost, medijska prisutnost i zarade izuzetno su bitne u američkoj glazbenoj industriji, ali razliku između nadahnutih i konfekcijskih proizvoda naizgled sličnog žanrovskog predznaka moguće je čuti iz daljine. Pogotovo kod Beyonce, koja sedmim albumom, “Renaissance” (Sony/Menart) oslobađa Ameriku, ali i sebe, traume postpandemijskog razdoblja, prevelike opreznosti i opće začahurenosti. Suprotno tome, “Renaissance” je sa šesnaest tema hedonistički spektakl zvuka i montaže, redefiniranje klupske plesne glazbe, koje tehnički zvuči savršeno, kreacijom nesputano, a značenjima nabildano.
Temeljeći se na povijesnim zaslugama, probojima i citatima house scene, često omalovažavane gay populacije i afroameričke zajednice, Beyonce odaje počast prethodnicama poput Grace Jones i Donne Summer, do Sheile E., Nilea Rodgersa; koristeći semplove Teene Marie, Lidella Townsella i drugih. Ukratko, Beyonce s okruglih 40 godina života lepršavo gradi sveobuhvatan plesni podij moguće renesanse u postpandemijskoj stvarnosti, zatvoren u nekom klubu te oslobođen rasnih i spolnih predrasuda.
Na kojem je rizik jednako velik kao i mogući dobitak, od samosvijesti da nije sve otišlo kvragu, do upravo sjajne podloge pjesama, na čijoj su torti vrhunac vokali Beyonce, koja isprobava svoje mogućnosti najviše do sada. Iako je tim suradnika golem (među producentima su Raphael Saadiq, The-Dream, Honey Dijon, Kelman Duranpa i drugi), pa jednu pjesmu potpisuje čak 12 autora zajedno sa semplovima, ujedinjujući faktor postignut je nevjerojatnom lakoćom i masa zvuka koja dolazi do slušatelja nikad ne zvuči kao tehniciranje, nego pravom redateljskom sposobnošću povezan konglomerat zvuka, utjecaja, značenja i mnogobrojnih detalja.
