Nakon 20 godina od prvog i najprestižnijeg Bijenala suvremene umjetnosti u Aziji, Kwangju bijenale 2014., s temom "Burning Down the House", traje do 9. studenoga 2014. godine. U godini kada Hrvatska bilježi oko 200 posto rast broja turista iz Republike Koreje, kada je osnovan Hrvatsko-korejski poslovni klub i u mjesecu rujnu kada su saborsko izaslanstvo i snažna gospodarska delegacija boravili u Južnoj Koreji, otvorila se izložba koja okuplja čak 105 suvremenih umjetnika iz više od 39 zemalja. Kwangju bijenale jedan je od pet vodećih bijenala suvremene umjetnosti. U ukupno pet hala predstavljeni su radovi relativno povezani, ali različitih tema, različito istražujući aspekt glavne teme "Kuća spaljena do temelja".
Za razliku od muzeja, bijenale je puno mobilnije događanje i potpuno postiže formu umjetnosti kao pokreta demonstrirajući i transformirajući čitav umjetnički spektar koji komunicira s cijelim gradom Kwangjuom kao alternativa institucijama. Umjetnička direktorica ovogodišnjeg bijenala Jesica Morgan, koja je vodila do sada brojne međunarodne izložbe u londonskoj galeriji Tate Modern, zasigurno nije imala lagan zadatak u postavljanju izložbe tematski obrađene kroz dvostruko značenje. Povezivanje fizičkog pokreta s političkim angažmanom, što je decenijski koncept Kwangju bijenala, i hedonizam P-Funka s pjesmom Talking Headsa iz New Yorka istovjetnog naziva kao i tema izložbe, "Burning Down the House", koja je postala himna građanske tjeskobe osamdesetih. Upravo to dvostruko značenje definira duh 10. Kwangju bijenala.
Na ulazu u zgradu bijenala u velikom formatu otisnuta je na platnu divovska hobotnica, djelo Jerremyja Dellera (London, 1966.) iz 2014., simbol političke satire lokalne povijesti. Metaforički prikazana hobotnica bježi iz goruće zgrade. U nastavku prve galerije ističe se rad umjetnice Jane Alexander (Johannesburg, 1959.) koja živi i stvara u Cape Townu. Rad pod nazivom "Simpozij" prikazuje 56 figura izrađenih u ulju na stakloplastici. Figure ljudsko-životinjskih formi su snažne, provokativne i odražavaju suvremeno socijalno stanje u Južnoj Africi, fokusirajući se na snagu menadžmenta, osiguranja, špijunaže i uloge medija. U sklopu Okin Collectivea stvaraju trojica južnokorejskih umjetnika (Shiu Jin, Hwayong Kim, Joungmin Yi), a prikazan je njihov drugi videoperformans "Operacija – nešto crno i vruće" koji podsjeća na izrazito slabo vođenje akcije japanske vlade nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi.
U drugoj galeriji ističe se grupa umjetnika Dung-Ji sa serijom radova Minjung umjetnosti razvijenom kako bi se zadržala tradicionalna umjetnost kao i narodno i budističko slikarstvo. Vrlo često su to zajednički radovi više autora predstavljeni na vanjskim javnim površinama na dobro posjećenim mjestima. Osamdesetih su ti radovi postali simbolom demokracije i radničkog pokreta. Jai-Hyoung Hwang (Boseong, 1952.), još jedan istaknuti južnokorejski umjetnik, predstavljen je sa dva umjetnička djela, "Potvrda smrti" (1985., akril na platnu), i "Obrok jednookog čovjeka" (1986., ulje na platnu), a njima se osvrće na vrijednosti života i rada kao i politički značaj umjetnosti. Najprestižniji azijski bijenale svjetske umjetnosti također je i domaćin projekta "Sweet Dew – Since 1980.", ustanovljenog kao događanje u spomen na građanske žrtve tijekom demokratskog pokreta u Kwangjuu. Naš sugovornik Yongwoo Lee, osnivač i predsjednik Kwangju bijenala, književnik te prvi predsjednik Međunarodne organizacije bijenala, doktorirao je povijest umjetnosti na Oxfordu i radi kao kustos i povjesničar umjetnosti. Razgovarali smo o posebnostima ovogodišnjeg Kwangju bijenala i njegovoj povezanosti s Hrvatskom.
– Povezanost umjetnosti i politike, kao i umjetnosti i društva ili estetike, nije posebno odvojena. U tom smislu suvremena umjetnost ne izbjegava odgovore na goruća socijalna pitanja, ali često služi kao platforma društvenim mrežama. Ako je muzej mjesto na kojem prikazujemo umjetnost javnosti, bijenale je laboratorij ponude i istraživanja kulturne komunikacije. To je stoga što je bijenale organiziran kao izložba koja obuhvaća različita pitanja. Posebno je ove godine istaknuta tema koja potiče kreativnost i snažnu destrukciju, pa je zaista mnogo nepredviđenih sugestija došlo na razmatranje – kaže Lee i dodaje:
– Iako je filozofija organizacije izložbe približavanje umjetnosti publici, to ipak nije isto kao organiziranje izložbe prema ukusima, potrebama i željama njezine publike. Ako bi bijenale danas inzistirao na dostupnosti koja je odraz ukusa publike, pojavio bi se problem manje kvalitete i asocijacije na globalni turistički proizvod. To što sponzori traže sudjelovanje u filozofiji postavljanja izložbe i nadmoćno je sami cenzuriraju, danas postaje veliki problem u praksi. Najvažnije bi bilo upravo istraživanje različitih metoda sudjelovanja publike, kao i razmišljanje o načinu kako da publika postane i sudionik.
Poznat kao prijatelj Hrvatske, Lee je svojedobno posredovao u predstavljanju i dolasku Nam June Paika.
– Prvi put posjetio sam Hrvatsku 1986. i od tada svjedok sam povijesti, realnosti i patnji, već 30 godina. Umjetnici i ljudi u Hrvatskoj zaista su dobro prebrodili to razdoblje. Vjerujem da možemo postići kvalitetnije kulturno prijateljstvo, stvarnu kulturnu razmjenu između dviju zemalja bez tipične turističke razmjene. Napominjem da Južna Koreja ima povijest borbe protiv diktatorskih pravila više od 20 godina i protiv kolonijalnog progona više od 40 godina. Oni koji su imali slična iskustva ili su bili potlačeni u takvom sistemu imaju tendenciju samocenzure. Suvremena umjetnost nema čarobnu moć koja iznenada može unaprijediti kvalitetu života u jednom danu. Izuzetno je važno otkrivati novo i stjecati nova znanja – poručuje Lee.
