Kada je krajem prošle godine Croatia records objavio 75 najboljih albuma klasične glazbe, među njima se među velikim instrumentalnim solistima s pravom našla i kompaktna ploča violončelista Valtera Dešpalja s djelima Mačeka, Brahmsa, Saint-Saensa, Čajkovskog i Šuleka. Valter Dešpalj napustio nas je na sam Uskrs u sedamdeset i šestoj godini života. Iza sebe je ostavio brojne diskografske snimke, ogroman broj obrada za violončelo i gitaru, ali i pravu malu vojsku svojih studenata i štićenika koji su danas raspršeni diljem svijeta.
Kada se ovih dana od Valtera Dešpalja opraštaju njegovi studenti i suradnici poput Luke Šulića, Asje Valčić, Monike Leskovar, Petrita Çekua, Kajane Pačko, Karmen Pečak Koritnik..., svi redom ističu da je baš profesor Dešpalj snažno utjecao na njihov glazbeni put. Njegov odlazak doživjeli su kao kraj jedne čitave glazbene ere, odlazak umjetnika i pedagoga koji je pripadao nekom prošlom vremenu koje se danas možda više i ne može ponoviti.
Rođen u Zadru, u jednoj od najutjecajnijih hrvatskih glazbenih obitelji (otac Šime bio je multiinstrumentalist i nezaboravni pedagog, stariji brat Pavle jedan od najvećih naših dirigenata, a sestra Maja violinistica), Valter Dešpalj je od malih nogu doslovno upijao glazbu. Svirao je klavir, učio i pjevanje, a onda ga je u obiteljskoj glazbenoj raspodjeli dopalo violončelo, instrument koji je obožavao i poznavao u dušu. Već kao četrnaestogodišnjak nastupao je na Večerima sv. Donata koje je ustanovila njegova obitelj. S petnaest godina pratio je hrvatsku opernu divu Marijanu Radev. Stoga ne čudi da je završio violončelo na čuvenom newyorškom Julliardu, ali i da je proveo dvije godine specijalizacije na Moskovskom konzervatoriju Čajkovski kao, kako je to točno formulirala ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u telegramu sućuti, jedan od rijetkih, ako ne i jedini diplomant američke i ruske akademije usred hladnog rata.
Već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Dešpalj gostuje u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama poput Carnegie Halla, Kennedy Centra, Concertgebouwa, dvorane Petrogradske filharmonije ili Sydney Opera Housea. Svirao je uz Dresdensku, Varšavsku i Rotterdamsku filharmoniju, ali i uz Berlinski simfonijski orkestar. Bio je član žirija najprestižnijih međunarodnih natjecanja te stekao ugled jednog od najvećih svjetskih violončelista. Vrlo je rano osjetio pedagoški zov pa je od 1972. godine djelovao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dovodeći u Zagreb studente iz cijelog svijeta željne susreta s iznimnim i karizmatičnim profesorom.
Nemoguće je ne spomenuti njegovu suradnju s Muzičkom omladinom i njezinim ljetnim utočištem u istarskom Grožnjanu, gdje već 1975. godine pokreće prvi violončelistički tečaj, da bi kasnije svoju pažnju uz pomoć stranih profesora proširio i na violinu i violu te komorno muziciranje, pod zajedničkim, poznatim nazivnikom Strings Only, koji je kasnije nastavio i u rodnom gradu Zadru. Sa sestrom Majom Dešpalj Begović imao je i školu Dešpalj u Zagrebu.
Vrlo mlad počeo je i pisati, a onda i kod uglednih stranih izdavača objavljivati, npr., etide za lijevu ruku. Kasnije je postao jedan od neizbježnih obrađivača, i to ne samo za violončelo nego i za gitaru pa je na popisu ZAMP-a registrirano gotovo pet stotina njegovih autorskih djela. Njegove obrade glazbe Burta Bacharacha i Jorgea Bena u izvedbi Dvanaest violončelista Berlinske filharmonije objavila je tvrtka EMI.
Devedesetih godina prošlog stoljeća je, nažalost, prekratko vodio i glazbeni program Dubrovačkih ljetnih igara. Prije nekoliko je godina s cijelom klasom zagrebačkih studenata bio pozvan na amsterdamski Biennale što je smatrao krunom svog pedagoškog djelovanja. Bio je gostujući profesor na brojnim akademijama izvan Hrvatske, između ostaloga i u Lihtenštajnu, a dobio je sve glazbene i strukovne nagrade u Hrvatskoj, uključujući i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, nagradu Lovro pl. Matačić, Milka Trnina, Porin za životno djelo... Bio je i prvi dobitnik nagrade Ivo Maček koju dodjeljuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika.
Duboki trag u hrvatskom glazbenom životu ostavio je njegov projekt s ansamblom Cellomania, s kojima je gostovao i u Moskvi, Amsterdamu, Parizu, Beču, Ljubljani..., vrlo često i uz glazbenike ranga Mische Maiskog. Bio je Valter Dešpalj izvanserijski umjetnik, ali i izvanserijski čovjek.
