Margaret Atwood autorica je 60 knjiga prevedenih na 22 jezika, a adaptacija njezina distopijskog romana “Sluškinjina priča” u seriju postala je globalni hit nagrađen s osam Emmyja. U Hrvatskoj je knjiga “Sluškinjina priča” prvi put objavljena 1988., tri godine nakon prvog izdanja, s oznakom znanstvene fantastike i predgovorom Slavenke Drakulić. Iako piše više od 60 godina, tek u dobi od 78 Atwood je postala kultna spisateljica našeg doba, nešto poput literarne rock-zvijezde, simbola opozicije. Čitatelji se okreću njezinu radu suočeni s usponom autoritarne politike, tehnologije koja se brzo razvija i sve bližom klimatskom katastrofom.
Njena poezija i proza govore o preživljavanju, ali su i alati za preživljavanje sami po sebi. Milijuni čitatelja sadržaj njenih romana znaju od korica do korica, no malo znaju o ženi koja iza njih stoji. Osobom Margaret Atwood bavi se dokumentarac “U riječima je moć”, čija je premijera danas na HBO GO, a 25. ožujka bit će prikazan i na HBO kanalu. Više od godinu dana redatelji Nancy Lang i Peter Raymont pratili su Atwood i njezina partnera Graemea Gibsona na putu po svijetu i gostujućim predavanjima. S entuzijazmom je dočekana od publike svih dobi, bilo da se radi o studentima u Chicagu, knjigofilima u Walesu ili zagovornicima ljudskih prava u Amsterdamu. U filmu gledamo Atwood kako posjećuje Harvard, mjesto inspiracije za “Sluškinjinu priču“, kao i set serije u kojoj se i osobno pojavila u sceni u kojoj šamara glavnu junakinju, glumicu Elisabeth Moss. Na setu razgovara i s Ane Crabtree, dizajnericom čije su crvene odore inspirirale feminističke proteste diljem svijeta.
Za one možda neupućene, “Sluškinjina priča” prikazuje društvo u kojem su žene lišene svih prava, osim na udaju i rađanje, prikazujući na taj način ograničenja koja nameće patrijarhat. U suvremenom svijetu njen distopijski Gilead kao da je oživio, pa ne čudi da je serija postigla enorman uspjeh, a roman Margaret Atwood postao zastava kojom su zamahali brojni aktivisti. Ne čudi ni odluka autorice da 2019. godine, nekako u vrijeme nastanka ovog dokumentarca, objavi i nastavak te uspješnice, roman “Svjedočanstva”. U Hrvatskoj ga je objavio Lumen, nagrađen je i Bookerom, a Atwood se u njemu bavi i novom dimenzijom pišući ne toliko o sustavu koji tlači žene koliko o diktaturama uopće i načinima na koji one skončavaju.
Dokumentarac zadire u Atwoodinu prošlost, odrastanje u divljini Kanade, rane dane pjesništva na Harvardu, susret s partnerom Graemeom Gibsonom i njihov politički aktivizam...
Bila je drugo dijete učiteljice Margaret Dorothy i entomologa Carla Edmunda Atwooda, zbog čijeg su posla veći dio njezina djetinjstva živjeli u šumi, u šatoru bez struje, televizije i radija, gdje im je, uz proučavanje prirode, čitanje bilo jedini izvor zabave. Ona i njen brat Harald izostajali su iz škole, ali majka je dogovorila da će ih sama učiti osnovama. Prvu novelu o mravu, koju je i ilustrirala, napisala je sa sedam godina. Promišljala je i o karijeri novinarke, no obeshrabrili su je rekavši joj da će moći pisati samo o modi. Bilo je to, naime, vrijeme u kojem je izbor ženskih zanimanja bio oskudan: stjuardesa, kućanica, tajnica, medicinska sestra i eventualno učiteljica. Prisjetila se i početka 50-ih i avangardnog filma “The Red Shoes” na koji su je odveli u kino misleći da će joj se kao djevojci svidjeti radnja u centru koje je balerina, no balerina koja mora birati između braka i karijere te izlaz nalazi u smrti. Nešto što je tada većina smatrala dobrom poukom za žene, nju je zgrozilo i izoštrilo joj svijest o rodnoj neravnopravnosti. U skladu s tim provokativno je kao studentica prvi roman “The Edible Woman” potpisivala u robnoj kući na odjelu za prodaju muških čarapa i donjeg rublja. Prodala je dva primjerka, ali bila je to zanimljiva inicijacija. Film donosi i arhivski videomaterijal njezina čitanja poezije na prosvjedima protiv rata u Vijetnamu, svjedočanstva Phoebe Larmore koja joj je agentica već 50 godina, kolega s Harvarda koji govore o njoj kao o divljoj, seksi Kanađanki, ali i najpametnijoj studentici na godini. Ona se pak sjetno prisjeća kako je u njezino doba na tom istom razvikanom fakultetu postojala knjižnica u koju je ženama ulaz bio zabranjen. I ta “sitnica” ju je formirala.
Dosta se govori i o strukturi njezina rada, saznajemo da piše rukom, ponekad čak poput Dickensa pravim guščjim perom, a piše svugdje, u avionu, u restoranu, dok stavlja prati rublje u perilicu.
“Sluškinjinu priču”, kaže, počela je pisati dok je živjela u Berlinu, na posuđenoj pisaćoj mašini. Pa iako i službeno navodimo da je žanrovski riječ o distopiji, Atwood tvrdi da za radnju nije u biti ništa izmislila. Dovoljno je, kaže, bilo da zaviri u tadašnju zbilju u kojoj su razne radikalne vjerske zajednice žene pokušavale zadržati kod kuće, u Rumunjsku u kojoj je Ceauşescu inzistirao da žene ostaju trudne, a one koje to nisu uspjele morale su objasniti vlasti zašto, dok je ekspanzija neželjene djece i siromaštva rezultirala napučenim sirotištima. Ili, u doba Hitlera kada su postojale tzv. biološke supruge. Naime, pripadnici SS-a imali su pravo na više od jedne žene kako bi imali što više arijevske djece. Pa što je to nego “Sluškinjina priča”, kaže Atwood. Knjiga je tih 80-ih, kada je objavljena, momentalno postala bestseler.
Film je sniman i u godini u kojoj je preminuo njezin drugi suprug Graeme Gibson. Ovdje je snimljen kako smireno i elokventno govori o svojoj sve jačoj demenciji. Gotovo je neviđeno da netko tako lucidno govori o gubitku pamćenja! Bio je također pisac, sreli su se 1972. i više se nisu rastajali. “Bio je pametan, visok, znao je u prirodi zapaliti vatru i odlično je kuhao, to je bilo to”, prisjetila se njihovih početaka Atwood.
Na samom kraju dokumentarca 18-godišnja djevojka pita spisateljicu koji je njen savjet mladima današnjice, a Atwood joj odgovara: “Da glasaju, pretplate se na pametne novine i u svakom području rade isključivo na strani istine i pravde.”
