Kod nas se rijetko (ili nikada) događa da na otvorenju neke izložbe intervenira policija, i to ne zbog neprimjerenog sadržaja ili nekog incidenta, nego jednostavno zbog velike gužve. E, upravo takvo – gužvovito i uzbudljivo – bilo je otvorenje izložbe Marine Mesar OKO u galeriji Trotoar, kojom se nakon sedam godina opet predstavlja zagrebačkoj publici.
Za umjetnicu koja je potekla iz ilegale ulične umjetnosti i skate-kulture svojstveno je da je i svoju intimu dugo čuvala za sebe, no aktualnom izložbom “Dear Diary… Layers of Dreams” posegnula je daleko u svoje djetinjstvo i za nju atipično javnosti izložila vlastita sjećanja kojima preispituje identitet i isprepletenost imaginacije i stvarnosti. Opravdano možemo reći da je danas svjetski slavna jer njezine radove možemo naći u Victoria i Albert muzeju u Londonu, u New Yorku u sklopu platforme e-flux, u zgradi Europskog parlamenta u Bruxellesu, u sjedištu Europske centralne banke u Frankfurtu, na Google tražilici, a ljetos je imala i prvu samostalnu izložbu u Japanu.
Dugo niste izlagali u Zagrebu. Što je najbolje i najgore što vam se u tom periodu dogodilo?
Izlagala sam nedavno na Biennaleu slikarstva i radovi su mi putovali po ostalim gradovima u Hrvatskoj, ali zadnju samostalnu izložbu u Zagrebu imala sam 2017. u Francuskom paviljonu. Dovoljno vremena da se dogodi život. Svima nam se dosta toga dogodilo s pandemijom COVID-19, kad nam je život stao na neodređeno, nakon potresa u Zagrebu, koji je u mojem slučaju razorio studio u kojem sam živjela i radila. Taj događaj jako me pogodio. Jedan dio je sama korona, koja se odvijala paralelno, kada su svi bili zbunjeni i s jako ograničenom putanjom kretanja, ali pojam prisilne selidbe, i to prouzročene šokom i bukom i propadanjem krova, definitivno je učinio svoje. Još uvijek se trzam svaki put kad se dogodi neki iznenadan i glasan zvuk. To je nešto za što će trebati poprilično dugo da sustav probavi i da strah izblijedi. Dogodile su mi se i neke zdravstvene situacije, koje su same po sebi bile pokazatelj da je vrijeme da se možda malo više posvetim uspostavljanju balansa između posla, stresa i samog života. Čini mi se da i to svi skupa pokušavamo naučiti. Kako je svaka grozna stvar ujedno i pokazatelj gdje smo slabi ili na čemu trebamo raditi, tako je bilo i meni. Shvatila sam na kojim dijelovima sebe ili svoga rada trebam raditi više i narasti kao osoba. I upravo to je ovo što se sad događa. Odrastanje. Pozitivnih stvari je jednako tako bilo mnogo; od same činjenice koliko se nepoznatih i znanih ljudi uključilo da mi pomogne dok mi je bilo teško i neizmjerno sam im zahvalna na tome. Te su mi situacije pokazale koliko ljudskosti zapravo ipak ima među nama, do toga da mi je studio sad ljepši nego ikad, da sam počela raditi neke potpuno vizualno drukčije stvari i da se napokon sve pokrenulo u ozbiljnim smjerovima suradnje i mogućnosti sa svijetom. Koliko god da smo svi bili razdvojeni zbog puno raznih razloga, ono što se dogodilo ovih godina je baš obrnuto, stvorilo je osjećaj bliskosti s ljudima i donijelo mi niz potpuno novih prijateljstava koja će trajati čitav život.
Izložbom u Trotoaru predstavljate vizualno drukčije radove nego do sada, čak i tehnički drukčije izvedene?
Da, iako se zapravo cijelo vrijeme bavim i tim drugim tehnikama i kolažiranjima, tek sam ih sad odlučila pokazati. Trotoar galerija činila se kao pravo mjesto da se krene nekim novim smjerom. Iako ću uvijek crtati svoje prepoznatljive likove, zanimljivo se igrati novim tehnikama i mogućnostima. Kako god bilo, u budućnosti mi definitivno neće biti dosadno.
Zna se da puno ne govorite o privatnosti, no na ovoj izložbi odlučili ste otkriti dio sebe i vraćate se u djetinjstvo. Zašto?
Mislim da to dolazi s odrastanjem. Trenutkom kad sami sebe prihvatimo u potpunosti, a ovo je jedan od tih trenutaka. Postoji određena slika mene u javnosti i to koliko ljudi znaju ili ne znaju, a sad je vrijeme da počnem govoriti. Mislim da je većini ljudi djetinjstvo zapravo sretna uspomena i svi se, ako imamo luksuz vremena, volimo u mislima vraćati u određene trenutke koji nas vesele. Mislim da dječji pogled na svijet može pomoći da prođemo kroz puno teških situacija i da bi nam svima koristilo kad bismo si vratili malo te dječje magije u život.
Koje su društvene promjene najintenzivnije obilježile vaše odrastanje i tu tranziciju iz djetinjstva u odraslu dob?
Pa vjerujem da je svima nama rat bio jedna od bitnijih prekretnica u životu. Koliko god maleni ili odrasliji bili u to vrijeme. Kada se događaju tako velike promjene u društvu, nema šanse da se to negdje ne osjeti. Iako mi svi živimo poprilično normalne živote, a internet u tome pridodaje i taj neki sloj uljepšavanja, doslovno zaboravljamo što smo sve zapravo prošli. Puno se tranzicija dogodilo u zadnjih 30-ak godina... od tehnološkog i digitalnog svijeta do načina na koji komuniciramo ili probavljamo informacije. Čini mi se da svi živimo u tome a da nismo ni svjesni da možda u određenim trenucima nemamo kapaciteta filtrirati sve te nove stvari. Meni je jedna od bitnijih stvari u životu bila što sam odrastala uz skateboarding kulturu, koja ima puno slojeva društvenih normi. Od putovanja i načina gdje se sve rješava samostalno do ogromne količine ljudi koja se skupa kreće kroz vrijeme i život. Ljudi koji su mi tada bili prijatelji, to su i danas. Zapravo je super vidjeti koliko smo svi potpuno različiti, ali ćemo uvijek imati tu neku poveznicu.
Odrasla Marina dugi je niz godina poput likovnog Ezopa, u radu likovno progovarate najčešće kroz likove životinja. Kako su se one ušunjale u vaš život kao vječna inspiracija i motivacija?
Oduvijek sam voljela basne, a u pričama se najčešće kroz životinjske likove kažu neke od najboljih životnih mudrosti. Kako sam studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, crtajući portrete ljudi, ili kad se rade portretne skulpture u glini, provedu se sati u promatranju svakog detalja na osobi. Tijekom vremena shvatila sam da je nekako u ljudskoj prirodi da kad vidi ljudski lik, na njemu odmah traži nedostatke ili određene karakteristike, dok promatrajući lik životinje gledatelj puno brže nadiđe sve to i osjeti emociju koju mu određeni crtež izazove. Dakle, poruke koje želim prenijeti puno su direktnije kada ih se prenosi kroz životinjske likove. Barem se meni tako čini. Odrastala sam čitav život okružena životinjama tako da pojam tolike povezanosti s tim drugim živim bićima i nije toliko začuđujući.
Da svi mi kao u Pullmanovoj knjizi imamo svojeg životinjskog demona, koja bi životinja bila vaš?
Nema demona, samo zaštitnici. U životu nisam srela zlu životinju. Preplašenu ili zbunjenu da, ali zločestu ne. I to je osnovni razlog zašto su svi moji veliki likovi zaštitnika prikazani kao životinje. To i jest najbolji dio kad nastaje neki lik. Vrijeme koje treba da određenoj emociji otkriješ fizički prikaz. Često mi treba neko vrijeme da zamislim različite životinje i dok ne shvatim koja najbolje predstavlja određenu ulogu. Prije sam voljela crtati životinjske likove koji odgovaraju karakteru mojih prijatelja i njima je to bilo strahovito zabavno. Da biram svojeg zaštitnika, vjerojatno bi izabrala bizona, lisicu, vuka, sovu i ulješuru.
U lipnju ste imali svoju prvu samostalnu izložbu u Japanu. Kakav je bio odjek?
Bila sam već u Japanu prije nekoliko godina i odmah sam znala da želim imati izložbu tamo. Njihova kultura i način života potpuna su suprotnost našoj okolini. Zanimalo me kako bi se moji likovi uklopili u njihovu kulturu i pokazalo se da djeluju kao da su oduvijek tamo. Oni svi imaju malene zaštitnike raznih životinja kod ulaznih vrata, imaju životinje posvuda i svaka ima neku svoju dnevnu ljudsku ulogu. Doslovno savršena podloga mojoj estetici. Uglavnom, radovi izloženi u Japanu bili su izvedeni na printanim svilama i to je ostavljalo super dojam u prostoru. Ljudi u Tokiju jako su srdačni, iako biste očekivali da će biti suzdržani. Prijateljski su nastrojeni i zapravo sam odmah imala osjećaj da sam među prijateljima. Čini mi se da ću se u Japan vraćati često i da su kontakti koje sam ostvarila tamo neka nova prijateljstva za cijeli život.
Što ste možda uočili kao najizraženiju specifičnost japanske likovne scene?
Tek kad si tamo neko vrijeme, i to među lokalnim umjetnicima, shvatiš zašto im je toliko jaka supkultura i zašto pojam “fine” ili skupe umjetnosti ima zapravo jako malo mjesta u realnom životu, dok dominiraju svakodnevne sitnice i male igračke i skulpturice. Recimo, do detalja tehnička izvedba na malenim jeftinim skulpturicama tamo je toliko precizna da sve djeluju kao mini umjetnička djela. Postoji određena doza potpune slobode u izražavanju, ali to se više odnosi na pristup radu. Iako su tehnički nevjerojatni zbog klasične kulture japanske preciznosti, ipak su zadržali onaj slobodni duh stvaranja. Zato im scena i ima ogromnu količinu divljih umjetnika koji, barem za moj pojam, rade poprilično futurističke stvari. Voljela bih provesti dulje vrijeme tamo i stvarati s njima. Super je ta međusobna nadogradnja. Nadam se da ćemo neki sljedeći intervju raditi iz Tokija.
Čini mi se da ima dosta bliskosti između vašeg izričaja i onoga što se likovno najviše štuje i traži u Japanu... Biste li mogli živjeti tamo?
Definitivno bih mogla živjeti tamo, a možda se to i dogodi u budućnosti. Odgovara mi način na koji žive, međusobno poštovanje, tišina Tokija iako je multimilijunski grad, velike količine različitosti, zdrava hrana i općenito filozofija života. Ne jure na sve strane, imaju neku određenu dozu sabranosti koja je uvijek prisutna i zapravo je strahovito umirujuća svakome tko dođe iz nagle i emotivne sredine kao što je naša. Mi smo svi po mentalitetu poprilično srčani i to se jako vidi, a oni su suptilni i tihi.
Tko vas poznaje, zna da ste velika i pedantna radnica. Svaki dan crtate?
Svaki dan stvaram nešto. E sad, je li to crtež na papiru, slikanje na platnu, digitalno crtanje, rad na kompjutoru, šivanje ili modeliranje gline, ovisi o danu. Često radim više stvari odjednom samo zato što poprilično brzo radim i sve mi brzo dosadi. Tako mi je lakše održati koncentraciju i zapravo napravim dvostruko više posla u isto vrijeme. Postoje određene stvari koje su mi uvijek rutina u danu i zapravo sam tu sama sebi kontradiktorna. Volim identičnu rutinu, a u isto vrijeme sve mi brzo dosadi. Čudan spoj, ali djeluje u životu. Zato kavu pijem uvijek u istom kafiću, počinjem radni dan otprilike uvijek u isto vrijeme, ali i često putujem i imam stalnu potrebu posjećivati sve moguće muzeje. Svaki dan dok slikam, slušam neku audioknjigu i pokušavam se natjerati da izađem iz atelijera i barem prošećem sat vremena kroz šumu ili po prirodi. Iako, to mi ne ide baš najbolje jer mi se najčešće događa da tek kad me bole leđa primijetim da zapravo sjedim nepomično u istoj pozi već satima i crtam. To je onaj dio u kojem je imati toliko solidan fokus sreća, ali opet i prokletstvo.
Akademiju, nastavnički smjer, upisali ste s 25 godina, a prije toga prošli pravu, životnu školu… Volite predavati, što vam donosi takav oblik razmjene informacija i kada je predavač doista dobro obavio svoj zadatak?
Istina je da sam na Akademiju došla s 25 godina, što se u to vrijeme činilo kao jako “staro”. Koje li ironije. Zapravo se to pokazalo kao bolje rješenje jer sam tada već bila poprilično izgrađena kao osoba što mislim da mi je olakšalo da brže odabirem smjerove kojima želim ići u umjetnosti i poslu. Volim držati predavanja i super mi je što nisu ograničena samo na fakultete nego i na korporativne sastanke i različite profesije. Mislim da je to bitno zato što smo svi povezani kreativnošću kroz sve dijelove našeg života. Puno novih nepredvidivih stvari nastaje kad krenu kvalitetni razgovori s potpuno drukčijim ljudima. Kada je predavač obavio dobar posao? Pa kad se vrati kući nakon predavanja i shvati da je i on nešto naučio. Zato, koliko god djelovalo da ja držim predavanja, zapravo se sva moja predavanja svode na dijalog. Ja govorim svoja iskustva i trikove koje sam naučila iz iskustva, a ljudi dijele svoje, i zapravo u tom određenom vremenskom roku svi naučimo gomilu novih informacija. Čini mi se da su mi predavanja toliko bitna da mislim da ću se sve više time baviti u budućnosti. Gotovo je obaveza svakog pojedinca prenositi znanja na svoju okolinu da bismo svi mogli skupa rasti.
Razmjena informacija s drugim ljudima zacijelo je i jedan od razloga vašeg sudjelovanja u oslikavanju hrvatskih kaznionica. Kakvo je to bilo iskustvo?
Čudno je iskustvo vidjeti i taj dio ljudskog okruženja. Oslikavala sam hodnik koji povezuje sve ćelije i često bi, dok sam crtala, tuda prolazili čuvari sa zatvorenicama. Oslikavala sam ženski odjel i zanimljivo je bilo slušati o čemu i na koji način razgovaraju. Osvijestiš tu jako brzo koliko je pojam slobode kretanja bitan i koliko ga ponekad uzimamo zdravo za gotovo. Drago mi je da sam to radila i zato što ne samo da si nekome uljepšao zid koji promatra svaki dan, i to tko zna koliko godina, već i zato što mislim da je bitno ne zatvoriti se u samo jedan krug sebi sličnih ljudi. Na planetu svi sudjelujemo u simbiozi s ostalim bićima i samim time imamo obavezu, ako želimo istinski proživjeti život, to stvarno i živjeti. Kontinuirana interakcija svih vrsta ljudi definitivno te može obogatiti.
London vam je drugi dom. Čime vas je zauvijek osvojio?
London je mjesto kojem se kontinuirano vraćam već 15-ak godina. Bila je to ljubav na prvi pogled i instant-osjećaj pripadanja koji se nije promijenio do danas. Nakon potresa i korone jedno dulje vrijeme bila sam locirana samo u Hrvatskoj i zapravo sam se potpuno zatvorila u studio. Sad je došlo vrijeme da se pokrenem na sve strane, a Japan je kao takav bio samo početak. U London ću se opet vraćati, i to sve češće. Rade se neke nove stvari tamo, jako zanimljive, i uskoro idem ponovno gore. Vrijeme je da se posjete i svi muzeji i da se nakupi gomila novih informacija prije nego što se krene u ponovno stvaranje nečeg novog i velikog. London me oduševljava svojom raznolikošću kako ljudi i kultura tako i količinom svih vrsta informacija koje ti dnevno prolaze kroz život. Zato nije ni čudo da mu se stalno vraćam.
Šira javnost pamti vaš performans sa Severinom kojim ste progovorili o društvenim predrasudama prema ženama. Jeste li se susreli ikada sa sličnim predrasudama u poslu samo zato što ste umjetnica?
Mislim da se svi srećemo s predrasudama svaki dan. I neke su više vidljive od drugih. Meni se često događalo da su ljudi mislili da sam, samo zato što sam tetovirana, neki problematičan tip osobe. Ja se uvijek s tim šalim, da to zapravo ne može biti dalje od istine jer, kako bih ja rekla, dosadna sam i samo crtam ili čitam. Ipak, kako vrijeme prolazi, sve manje imam takve neugodne situacije. Vjerojatno i zato što odrastam i sad mi se već u pojavi i stavu, ali i na licu vidi da sam ipak zrelija i odrasla osoba, što mi opet izaziva smijeh jer mi se čini da sam i dalje većinu vremena totalno djetinjasta. Na kraju mi se to sve skupa čini kao dobra kombinacija za jedan dobar, zabavan i zanimljiv život.
Prije nekoliko godina napravili ste instalaciju “Žene u partizanima i otporu danas” kojom, među ostalim, poručujete da borba žena nije gotova. Što je po vama primarno na planu ženskih prava što se hitno mora promijeniti?
Mislim da odluka o tome što ženi jest, a što nije dopušteno činiti sa svojim tijelom nije nešto što bi se trebalo ticati cijelog društva. Opasne su to stvari jer direktno ugrožavaju život žene, a to onda više nije neka malena moralna dilema, već ozbiljna životna opasnost. Ima tu dosta problematičnih stvari i samim time mislim da svatko od nas ima osobnu odgovornost vlastitim životom biti primjer. Čini mi se da su danas svi pogubljeni i da nikome nije baš lagano u ovom suludom svijetu zatrpanom gomilom informacija u kojem je sve teže raspoznati što je istina, a što fikcija.
Svijet je u svakom svojem segmentu u kaosu, kako vi postižete svoj unutarnji mir koji nam je svima prijeko potreban da očuvamo zdrav razum?
Meni najviše pomaže provoditi puno vremena u atelijeru. Kombinacija samoće, slikanja i audioknjiga stvori takvu atmosferu da zaboravite da ste uopće na planetu, a kamoli u određenom gradu. Mislim da je jako potrebno da si svatko od nas nađe neki svoj hobi ili strast koja ga može okupirati i kroz koju može rasti kao osoba. Umjetnost je najbolja terapija i potičem sve oko sebe da pokušaju raditi nešto kreativno pa makar bili uvjereni da ne mogu povući ravnu liniju olovkom. U tom smislu rezultat i estetika nisu uopće bitni, već osjećaj ispunjenja i mira kad zbog radnog fokusa mozak napokon postane tih. Možda je to nešto najbliže osjećaju meditacije ili molitve. Baš iz tog razloga volim crtati svoje čuvare – da se ljudi barem na trenutak osjećaju sigurni i opušteni. Mislim da to ljudi i osjete i zato me često znaju zagrliti kad me sretnu, a nema ništa ljepše nego kad shvatiš da samim svojim postojanjem nekome uljepšavaš život, jednako kao i oni tebi.
