U Muzeju suvremene umjetnosti 19. rujna u povodu 100. godišnjice rođenja velikog hrvatskog umjetnika Ivana Picelja otvorit će se izložba "Picelj i prijatelji". Posljednja je to u nizu "izložbi stogodišnjaka" koju ćemo moći vidjeti u MSU, posvećenih hrvatskim umjetnicima koji bi, da su još među nama, proslavili stoti rođendan.
Piceljeva izložba uslijedit će tako nakon onih Julija Knifera, Aleksandra Srneca i Josipa Vanište, redom rođenih 1924. godine. Što čini tu generaciju tako posebnom ili, kako bi se reklo, što je te godine bilo u vodi, upitali smo autora koncepcije izložbe "Picelj i prijatelji" Zvonka Makovića.
– Moram napomenuti da su izložbe koje su tijekom proteklih mjeseci održane u MSU radili kustosi te ustanove i na njima pokazali izabrana djela Knifera, Vanište i Srneca, koja se nalaze u njihovu vlasništvu. No Piceljeva je izložba mnogo veća i retrospektivnog karaktera, na njoj će biti djela iz mnogih zbirki, što javnih što privatnih, prati je velika monografija, a realizira se u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnosti s MSU kao partnerom. Što to čini posebnom tu generaciju stogodišnjaka, nije tako jednostavno odgovoriti. Vidim ih kao izrazito snažne individualce velikoga talenta, a ono što ih povezuje jest vrijeme njihova početka. Javljaju se neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, iza sebe imaju ratno iskustvo, koje je svaki proživio na svoj način, ali posljedice su ostale upisane u njima. Javljaju se u vrijeme snažnog općeg poleta, žudnje za nečim apsolutno novim i drukčijim. Uklope li se njihove osobne osobine u ove opće, mislim da bi ih se moglo bolje razumjeti – kazao nam je Maković, koji je izložbu zamislio kao retrospektivnu, kako bi se pokazalo najvrednije iz cjelokupnoga iznimno bogatog i svestranog stvaralaštva, a dio eksponata doći će i iz umjetnikove zbirke koju je njegova kći Ana Picelj-Kosak darovala MSU.
Neprocjenjiva je to arhiva koju je Picelj pomno skupljao i čuvao od 1940-ih pa sve do smrti u svojem stanu u Gajevoj ulici, koji je postao kulturno žarište Zagreba i gdje se, uostalom, održala prva izložba Grupe EXAT 51, čiji je Picelj bio suosnivač i jedan od ključnih stratega, kao i deset godina kasnije, Novih tendencija.
– Picelj i krug njegovih istomišljenika, koji su se 1951. javili, i to manifestom, kao grupa EXAT 51, važni su najviše jer su svojim stajalištima uzdrmali krute socijalističke norme u našoj kulturi, pa i šire, a zastupajući apstraktnu umjetnost i čvrsto povezivanje likovnih i primijenjenih umjetnosti s arhitekturom, otvorili su i drugu frontu svojih strateških namjera. Uz onaj koji ne pripada socijalističkom realizmu, nego i tradicionalnoj građanskoj umjetnosti u kojoj se s podozrenjem gledalo na apstrakciju. Dovoljno je čitati Krležu i Ljubu Babića pa da se vidi kako se njihova stajališta prema apstraktnoj umjetnosti razlikuju tek u stupnju građanske uglađenosti koja ih razlikuje od stajališta radikalnih socrealista predvođenih Ždanovom – kaže Maković.
No Picelja bi, smatra, nedovoljno bilo promatrati isključivo kao velikog umjetnika koji je unosio niz tektonskih inovacija na području likovnih umjetnosti, jer i sam je umjetnik svoju ulogu gledao šire i kompleksnije. Nije bio samo naš prvi najradikalniji apstraktni slikar, nego je od samog početka djelovao i kao grafičar i grafički dizajner, pa postavljač izložbi, a i kao promotor naše umjetnosti i ideja koje je zastupao.
– Prema tome, slika Ivana Picelja vrlo je kompleksna i htio sam je takvom prikazati. No radije ne bih govorio u prvom licu, jer na ovom se projektu radi timski, uključeno nas je nekoliko i sve se rješava u diskusijama, od izbora djela do vizualnog identiteta izložbe i njezina postava u muzeju. Bit će više od 200 djela iz svih područja, od slika, crteža i objekata, do grafičkih listova, plakata i grafičkog dizajna uopće pa do izabranih djela Picelju bliskih umjetnika koje je on promicao i dijelio s njima iste ili slične ideje, među kojima su Srnec, Kristl, Rašica, Bakić, Knifer, Kalina, Arsovski, Vasarely, Morellet, Soto, Arp, Alviani, Le Parc i drugi. Drugim riječima, neće to biti retrospektiva kakve smo se naviknuli gledati, nego znatno kompleksnija, a polazio sam upravo od samog Picelja, kojega smatram jednim od naših najsvestranijih umjetnika – zaključuje Maković.
