Ustaški simboli na fasadi riječkog HNK neželjena su ali i logična posljedica pretvaranja ove institucije u nosača političkih poruka. Iluzorno je bilo očekivati da će u društvu bez argumenata provokacije ravnodušnima ostaviti ljude bez pameti. No, Frljićevo prozivanje Večernjeg lista, u smislu "baš me zanima što će te novine na to", u najmnaju ruku nije korektno jer se upravo na ovim stranicama, u rubrici kulture, pazilo da se sve važno i vrijedno tijekom dosadašnjeg trajanja Frljićeva mandata profesionalno i bez zadrške prezentira javnosti.
Ali, istovremeno nam je dosadilo dokazivati da u toj rubrici nismo ni ustaše ni partizani, da se ne želimo igrati rata i da nam se gade svi pokušaji političke kriminalizacije kulture. Time smo, posve nedvosmisleno, zauzeli i civilizacijski stav u kojem, konkretno, Frljiću nikad nećemo (niti možemo) braniti da se bavi politikom, ali ćemo itekako očekivati da se, kao intendant, za što i prima plaću, bavi i kazalištem. To čekamo i tu ćemo vrednovati Frljićevu uspješnost.
Temeljni problem svakog onog tko u ovoj državi ne pristaje na ideološko svrstavanje po matrici iz 1941. jest da mu se s oba kraja te političke lepeze ne dopušta biti – svojim. Zato je Frljić, posve nehotice, otkrio drugu važnu istinu – ovdje nema dijaloga. A dijalog ne postoji isključivo zato što nema kulture govorenja i slušanja, pa se s neistomišljenicima ne razgovara, nego se na njih laje. Rade to i "ljevica" i "desnica", zapravo, a to je još tragičnije, njihovi sljednici.
Nenavikli na slušanje vlastitih glasova, a o tuđima da i ne govorim, na činjenicu da već i o modulaciji ovisi civiliziranost, ustrajno reže i u naftalinu nepopustljivosti čuvaju, zlu ne trebalo, drage im uniforme. Zato kod nas ni nema moderne ljevice ni desnice i zato postoji iskonski sram kod obje ove grupe kada se trebaju otvoreno deklarirati pa to čine, primijetili ste, s velikim sustezanjem. Bilo da se radi o političarima, bilo da se radi o kulturnjacima, bilo da se radi o medijima. A što s nama, civilnim žrtvama njihova rata? Od verzija njihovih tumačenja istine usvojio sam isključivo – averziju.
Frljić bi kazališnom poetikom mogao pomoći da se naučimo razgovarati, ali ekskluzivnim prozivanjem samo će se uključiti u općedruštvenu šintarsku maniru. Pokazala je to i nedavna polemika na Frljićevu posljednju predstavu, a u toj je polemici prostakluk često bio dominantna stilska figura. Ovaj kvalitetan redatelj mora početi slušati i vlastiti glas, ne samo u sadržaju nego i u intonaciji, i postati opće, civilizacijsko mjesto, da se ne bi sveo na golo "režanje" i virenje iz svoje kućice.
>> Frljić je poput ustaškog intendanta, misli da Drugi svjetski rat još traje
>> Da je 1939. Oliver Frljić bi me predao partijskom krvniku
>> Frljić u akciji: Na pročelju HNK u Rijeci osvanuo portret Bojana Glavaševića
tom čovjeku dajete previše prostora i on to koristi . o njegovom talentu bi se moglo kratko pisati -nama ga! nikakav dijalog on nije u stanju omogućiti niti na kazališnoj sceni, niti na političkoj .