Pozicija Olivera Dragojevića na domaćoj glazbenoj sceni, istodobno je fenomenalna i zeznuta. Fenomenlana zato što, kao što je netko davno rekao, on može uglazbiti imenik pa da zvuči sjajno; praktično ima toliko dobrih pjesama da mu novi albumi i ne trebaju. S druge strane zeznuta je jer s urušavanjem kriterija masovne potrošnje (kojoj nesumnjivo pripada), Oliver ne želi rušiti vlastite standarde. Očito je da svakom novom albumu pristupa “kao da mu je prvi”; trudi se sa što više strana skupiti dobre pjesme (najveći problem u domaćoj glazbi) i okružiti (novim) suradnicima kojima izbjegava uspavljivanje u starim šemama. Dakako, u okvirima onoga što Oliver radi. Tako se i njegov novi producent i suradnik Elvis Stanić prilagodio više Oliveru nego što ga je dovodio na svoj teritorij mediteranske sambe (kao u nedavnoj obradi “Broda u boci”).
Sve je u tonu prozračnog i fino ugođe(aj)nog, ali s nekoliko kvalitetnih pjesama koje pokazuju da Oliver ne zna samo pjevati nego i odbrati. “Moje lipo”, “Jel’ mi suđeno”, “Konfidenca” i “Do kraja vremena”.
