Može nam se dogoditi da za 20 godina više neće biti mladih glumaca, a s njima će nestati i kazalište – ove kataklizmičke riječi Dubravke Vrgoč najbolje opisuju stanje u kojem se nalaze mladi glumci.
Oni su supertalentirani, obrazovani, pametni, spremni raditi... ali hoće li dobiti pravu priliku? Oni žive neizvjesnost. Malo je redatelja koje ćete sresti na njihovim ispitnim predstavama, malo se njih uspijeva nametnuti. U zemlji i kulturi pritisnutoj recesijom pravo je pitanje kako da se ti mladi ljudi uopće nametnu onima koji im mogu dati posla. Kako da postanu vidljivi? Jedan od izlaza trebale bi biti audicije. Svi s kojima smo razgovarali rekli su da ih je premalo, a Srđan Španović objašnjava:
– Meni se zapravo sve posložilo nakon audicije. Dobio sam ulogu u “Plemenima” i za nju Nagradu hrvatskog glumišta. No, i nakon toga ne znam što ću raditi dalje. Može mi se dogoditi da sljedećih nekoliko godina ne radim ništa.
Slična je priča i Amande Prenkaj, koja si je s još tri kolegice sama dala posla u vrlo uspjeloj predstavi “Glumice i to”:
– Činilo se da smo uspjele. Svi su govorili o predstavi, Krešo Dolenčić počeo nas je pozdravljati na cesti, ali zapravo se nije dogodilo ništa. Nijedna nova ponuda za posao – kaže.
Kako dalje, pitali smo troje ravnatelja zagrebačkih kazališta koji su poznati baš po svojoj “borbi za mlade”. Svatko od njih izabrao je petero glumaca u čiju profesionalnu budućnost bezrezervno vjeruju.
Neka status grada izgubi svako mjesto koje nema barem jednu kazališnu predstavu mjesečno
Marija Sekelez, ravnateljica kazališta Žar ptice, Dubravka Vrgoč, ravnateljica ZKM-a i Duško Ljuština, ravnatelj Kerempuha, svjesni su težine situacije u kojoj ti mladi ljudi počinju svoje profesionalne živote, ali i ističu koliko je za svaki kazališni ansambl važna ta nova energija i “svježa krv”.
Duško Ljuština ima i konkretan prijedlog kako pomoći mladima, ali i kako oživjeti kazališni život u Hrvatskoj:
– Moja preporuka ministrici kulture i ministru uprave jest: neka status grada izgubi svako mjesto koje nema barem jednu kazališnu predstavu mjesečno! Zagrebačka kazališna infrastruktura osigurava svakom stanovniku ovog grada da dva puta na godinu pogleda predstavu. Tom logikom svatko iz grada od 10.000 stanovnika treba pogledati dvije predstave godišnje. Ako postoji centar kulture od, recimo, 300 mjesta, onda tom gradu godišnje treba 66 odigranih predstava.
To je budućnost tih mladih ljudi – družine koje će osnivati. Ne treba pri tome zaboraviti da je Hrvatska imala Teatar u gostima, koji je putovao svaki dan. Mijenjali su se samo vozači kombija, a u njemu su bili Vanja Drach, Boris Buzančić, Fabijan Šovagović, Đuro Utješanović... glumačke veličine i legende.
>>Trpimir Jurkić: Podnijet ću ostavku jer je to politička smjena
Blago Hrvatskoj ...svi nešto glume!A tko će raditi!?