U Zagrebačkom kazalištu mladih u nedjelju je premijerno izveden Molièreov “Tartuffe” dramaturga Matica Starine, u režiji Jerneja Lorencija, Slovenca koji je u ZKM-u već režirao uspješnog “Revizora”.
Naslovnu ulogu izvrsno je odigrao Krešimir Mikić, podjednako uvjerljiv kao lažni pobožnjak u prvom dijelu predstave te kao razotkriveni prevarant u njenom finalu. Dojmljivom glumom počastila nas je Nina Violić u ulozi Dorine, još jednom dokazujući da i u sporednim ulogama, pa i u trenucima kad šutke sjedi leđima okrenuta publici, može potpuno dominirati scenom. Očekivano dobre izvedbe imali su i Jadranka Đokić kao Orgonova kći Marijana, Pjer Meničanin u ulozi Orgona, te Doris Šarić Kukuljica u komičnoj ulozi sljepo odane gospođe Pernelle.
Tartuffe, to smo mi
U suvremenom čitanju redatelja Lorencija, licemjerje onih koji Tartuffea okružuju (a samim time i omogućuju njegovoj prijetvornoj prirodi da se okoristi Orgonovom naivnošću) dovedeno je do kičasto-groteskne krajnosti, odražavajući redateljevu tezu da smo određeni onima uz koje koegzistiramo, ali i obrnuto – da svi nosimo odgovornost za društvene anomalije protiv kojih se iz nekog vlastitog interesa nismo otvoreno pobunili.
Gledano u današnjem kontekstu, implicira redatelj, sukrivci smo za nastanak svih katastrofa nad kojima se naknadno zgražamo, od HDZ-ovih tajkuna do SDP-ove nekompetencije, jer smo se, baš poput likova u (s razlogom) toliko izvođenom Molièreovu komadu, na mikrorazini fokusirali na osobne interese jednako kao i oni koji su nas na makrorazini prevarili i pokrali. U tom smislu, svi smo Tartuffe – himbenost drugih likova, pa i samog Orgona, izjednačena je s Tartuffeovim. Štoviše, on je jedini koji u predstavi otvoreno govori o vlastitim grijesima, koristeći ih kao novi sloj manipulacije nad Orgonom.
Dobre prve reakcije
Gotovo trosatna Lorencijeva predstava, petnaestominutnom pauzom odijeljena na farsični uvodni i nešto tjeskobniji drugi dio, mogla bi lijepo zaživjeti na repertoaru ZKM-a što su pokazale i dobre reakcije često suzdržane premijerne publike. Moderne, svakodnevne kostime osmislila je Belinda Radulović, skladatelj je Branko Rožman, a scenografiju s nekoliko vrlo efektnih rješenja potpisuje Branko Hojnik.
Gospođa Milena udara u iste diple. Obavezno spomeni prvog negativca HDZ, a onda malo čakni i SDP. U mom mjestu je najjaći tajkun lijevi, ne samo najjači nego i jedini, iako mu više ne cvjetaju ruže. Tako govore. Ako nezaposlenih dođe do 500.000, na ulici će mlatiti dobri ljudi HDZ-ovce. To je po onom Katonovom; Kartagu treba razoriti.