Tri sata pakla, to je najjednostavniji opis ovog romana. “Tri sata” Rosamund Lupton (Mozaik knjiga, urednica Hana Vunić, prijevod Ivana Bodul, 139,90 kuna) roman je koji do najsitnijih detalja rekonstruira tri sata od početka pucnjave u jednoj britanskoj školi, kada je teško ranjen njezin ravnatelj, preko načina na koji se sve to pretvori u talačku situaciju, pa do trenutka kada policija razriješi situaciju. No ono najdragocjenije u ovoj priči, naravno uz upozorenja koliko su takve situacije sulude, jest način na koji je ona napisana.
Od poglavlja do poglavlja mijenja se perspektiva, izmjenjuju se dionice ranjenog ravnatelja, zatočene djece, nastavnika koji su uz njih, tinejdžera koji je sirijski izbjeglica (iz horora izbjegličkog kampa spasio ga je baš taj ranjeni ravnatelj) koji podigne uzbunu i čini sve da spasi ostale, počevši od svog malenog brata, uspaničenih roditelja... sve do članova policijskog tima.
I kako priča odmiče, mijenja se i njezina pozadina. Ono što se na početku čini akcijom usamljenog luđaka, prerasta u osvetnički pohod psihopata, da bi u konačnici postalo teroristički čin. Način na koji autorica opisuje radikalizaciju jednog sasvim običnog i usamljenog tinejdžera velika je vrijednost ovog romana i tjera strah u kosti. To je istinsko upozorenja o tome kako se krvava manipulacija zapravo može dogoditi svakom djetetu, a da njegovi brižni roditelji o tome ne znaju baš ništa.
Zbog toga je ovaj uzbudljivi roman i jasno upozorenje o tome u kakvom svijetu danas odrastaju naša djeca, upozorenje koje poništava uvjerenje odraslih da novac i bogatstvo jamče sigurnost. Nipošto, ovaj roman pokazuje da sve oaze sigurnosti netko drži na nišanu i udara ravno na najranjivije. Ako djeca iz bogataškog kvarta nisu sigurna od automatske puške u krajnje liberalnoj školi koja jako pazi na svaki djelić političke i ine korektnosti, onda nisu sigurna nigdje na svijetu. A taj zaključak pokazuje koliko smo svi mi ugrozili fine i mirne škole okrećući glave od svih škola koje su se rušile u dalekim ratovima, ne samo onima u Siriji ili Afganistanu, koliko smo za sve sami krivi.
