Mjestašce Sladki Vrh na granici Slovenije i Austrije zbog bogate drvene mase u svojoj okolici i rijeke Mure koja je tada pokretala turbine za proizvodnju bilo je plodno tlo da davne 1873. godine talijanski grof Adinolfo Leopold Lucchesi Palli tamo sagradi tvornicu za proizvodnju celuloze i ljepenke. Bio je to začetak tvorničkog giganta Palome, koji će zaokretom na proizvodnju papira nastati sljedećih desetljeća, a u čiju će se mekoću, koju garantiraju tri nježno stisnuta goluba, kleti svi stanovnici bivše Jugoslavije. Prelaskom s listića na toaletnu rolu doći će i do sraza istoka i zapada, ljudskosti i profita, socijalizma i komunizma, a taj sukob dviju ideologija na metafori brisanja stražnjice mlada slovenska redateljica Brina Klampfer postavila je u predstavi “Paloma” u Slovenskom mladinskom gledališču.
Mladi koji danas osjećaju “neojugonostalgiju” većinom su razočarani korumpiranom i siromašnom državom u kojoj žive i na ovaj način izražavaju težnje prema nekom pravednijem sistemu ili bar prema utopiji koja bi im dala nadu za budućnost. Jeste li i vi vođeni time napravili svoju predstavu?
Prvi impuls leži u interesu za istraživanjem odnosa mladih prema svojoj povijesti. Da bismo bolje razumjeli u kakvom svijetu danas živimo, potrebno je razumjeti kakva je bila prošlost i kakav je pečat ostavila na nas koji smo rođeni u vrijeme raspada Jugoslavije ili čak kasnije. Dok sam bila na redateljskoj praksi u zagrebačkoj Gavelli, počela sam upoznavati hrvatsku mladu književnost i mlade autore iz zemalja bivše Jugoslavije i primijetila da se oni uglavnom intenzivno bave temom naše zajedničke prošlosti. Taj diskurs u Sloveniji uopće nije prisutan. To me zainteresiralo. Htjela sam shvatiti zašto je to tako, kakav je moj stav prema tome i gdje je Slovenija stajala u toj priči. Na kraju mi se priča o tvornici Paloma učinila kao odlično polazište istraživanja. Činjenica je da se način života danas potpuno promijenio. Vrijednosti s kojima živimo potpuno su različite od onih kojima su ljude nekada učili. Međutim, ove naše generacije na neki način još uvijek su nositelji starih vrijednosti jer smo s njima odrastali, ali stasali smo u potpuno drukčijem, kapitalističkom sustavu. I upravo to mi je jedno od temeljnih polazišta. Sustav vrijednosti. S jedne strane težimo imati sve više kapitala, težimo individualizmu, važno je biti radoholičar, perfekcionist, biti najbolji, a s druge strane stoje zajednica, drugarstvo, iskrenost i poštenje – vrijednosti koje su danas potpuno beskorisne.
Je li i vaša obitelj bila poslovno vezana za Palomu?
Zadnjih deset godina živim u Ljubljani, inače dolazim iz Vranja Vrha, mjesta koje se nalazi tik uz Sladki Vrh. Na stazi koja vodi od tvornice prema brdu. I moj zaselak nastao je u doba procvata tvornice. Kuće gledaju na tvornicu, a dimnjak tvornice doslovno ispuhuje dim prema nama. Na tom brdu kuće su uglavnom podizali oni koji su radili u administraciji tvornice, u tvorničkoj školi kao učitelji ili kao bravari, ukratko, oni koji su imali bolje poslove. Moji baka i djed također su između 50-ih i 80-ih radili u Palomi kao knjigovotkinja i bravar, dakle u razdoblju kada je to mjesto cvjetalo. Djeda nisam upoznala, umro je 80-ih, ja sam rođena 1989., a baka je bila prilično bolesna tako da sam, istražujući živote ljudi tog kraja 70-ih godina, posredno saznavala i o životu svoje obitelji. Kroz uspomenu sjećanja.
I koji je zaključak, imaju li mladi odrasli u demokraciji što naučiti iz socijalizma, prije svega na temelju rada na kojem je, čini se, dosta toga počivalo?
Način rada danas je potpuno drukčiji nego što je bio nekad. Sve se temelji na produkciji, učinkovitosti i dobroj prodaji. Druga su vremena, mislim da sustav kakav je bio nekad više ne može preživjeti. Iskustvo prošlosti u spoju s novim načinom može opet značiti i donijeti nešto novo. No bojim se da je u ova vremena čista utopija i naivno razgovarati o boljem svijetu i drukčijem putu. Bojim se da nas kriza vodi u ultrakapitalizam, da epidemija nije nova prilika, kako su se mnogi nadali i to predviđali. Mislim da će epidemija sve dovesti do još bržeg kolapsa i da imamo pred sobom još malo vremena da nađemo način kako da preživimo kao društvo.
Koje su za vas kao mladu osobu negativne konotacije vezane za bivšu državu?
Priča Palome ne bavi se toliko prednostima ili nepravdama i greškama bivšeg sistema koliko ljudima na osobnoj, intimnoj razini. To je priča o tome da se čovjek zapravo bitno ne mijenja. Da su naše mane i slabosti uvijek prisutne, a okolnosti ih samo potiču ili sprečavaju. Dakle, neka ideja ili utopija, ako hoćete, nastaje izvan nas i bez obzira u kojem sustavu žive, u ljudima se javljaju licemjerje, zavist, natjecanje, uspoređivanje, a u ekstremnim slučajevima i radikalnije stvari. Čak i kad ima dovoljno svega, osoba može biti zla i obrnuto. Paloma se bavi bolom i traumama – ponekad se barem činilo da budućnost postoji i obećava, a danas tu budućnost živimo i pred sobom vidimo prošlost.
U kojoj mjeri je za generaciju koja se rodila uoči ili poslije njezina raspada Jugoslavija utopija?
Ideja Jugoslavije jest utopija, nešto što više ne može postojati. Danas je teško čak i zamisliti da cijela država poštuje i obožava jednog čovjeka. Da se progoni drukčije mišljenje ili da ono uopće nije moguće. Takav stil vođenja danas se smatra diktaturom. Što ne znači da je to bilo tada i da od te utopijske ideje ne možemo ništa naučiti. U slovenskom javnom diskursu prisutni su samo crno-bijeli pogledi na prošlost – jeste li za ili protiv. U smislu – u Jugoslaviji je bilo sve dobro ili Jugoslavija je kriva za sve nepravde koje nam se danas događaju. Ne mislim da su stvari tako jednostavne i zato sam upravo kroz Palomu htjela progovoriti o složenosti naše zajedničke prošlosti. Ovo je priča o usponu ideje koja jureći strmo prema vrhu ruši sve pred sobom, ali zbog krhkih se temelja u samu sebe i urušava.
Kakvo je danas stanje kad je riječ o Palomi?
Paloma je 70-ih godina zapošljavala 2200 ljudi – imala je svoju školu, svoje učitelje, strojare, svoje vozače autobusa, vrtlare koji su se brinuli o okolišu, bazene, svoj nogometni klub, kazališnu trupu, marketing... ali polako su počela otpuštanja, bazeni su zasipani, kulturni dom se urušava i danas Paloma zapošljava jedva 500 ljudi. Godine 2016. prestala je biti državna tvrtka i po vrlo niskoj cijeni prodana je slovačkom holdingu Eco Invest. Trenutačno, nakon 50 godina obnavljaju proizvodnju koja je bila zaustavljena zbog koronavirusa. Priča se da bi to moglo rezultirati zapošljavanjem novih ljudi. Priča se i da će se uprava uskoro potpuno preseliti u Slovačku i da će ovdje ostati samo proizvodnja. Nekad su radnici znali kakva im je budućnost i što se događa s tvornicom jer bili su izravno informirani i dio procesa odlučivanja. Danas o promjenama uglavnom saznaju iz novina i među njima vlada nezadovoljstvo, strah i nesigurnost.
Je li danas uopće moguće osigurati socijalnu pravdu?
Ispostavilo se da nam je epidemija precizno pokazala gdje smo kao društvo. Marširaju nesolidarnost, mržnja, nerazumijevanje, ekstremne desničarske stranke i fašizam, strah i nesigurnost, siromaštvo i nezaposlenost... Sve te okolnosti produciraju još veću mržnju i bojim se da se trenutačno udaljavamo od države blagostanja i socijalne pravde. Živimo u zaista ekstremnim vremenima.
Što je za vas bio najvažniji osobni poticaj za rad na ovoj predstavi i koja je njezina osnovna agenda?
Paloma je priča o sukobu dviju ideologija na metafori brisanja stražnjice. O sukobu socijalizma i kapitalizma. Vremena u kojem je tvornica značila način života, kad se brinula za svoje ljude i mjesto, i kapitalizma u kojem tvornica postaje samo tvornica, posao koji čovjeka iscrpljuje i donosi mu tek komad kruha. Vremena u kojem zajednica više nije važna, važni su samo profit i novac. Unutar ove priče progovara se, međutim, i o sasvim uobičajenim stvarima s kojima se svi susrećemo. S jedne strane imamo zbor radnika koji na neki način djeluje kao komentator događaja i predstavnik je seljačkog duha koji se brzo urbanizirao. S druge strane, imamo šest likova imenovanih funkcijama koje obavljaju u tvornici, a svaki je od njih predstavnik neke određene teme. Primjerice, Umjetnik je pridošlica u mjestu i suočen je s neprihvaćanjem zajednice, Putnica putuje svijetom, ali paradoksalno želi živjeti baš na ovom mjestu jer se osjeća suodgovornom za nastanak tog kraja koji su gradili i njezini pokojni roditelji. Direktor je predstavnik prosperiteta, Čistačica je uspjela zbog svoje političke pozadine... Ukratko, pokušali smo prikazati priču svakog mjesta i njegove zajednice.
U Hrvatskoj, svijetu, a vjerujem i u Sloveniji, malo je redateljica. Zašto ima tako malo žena u tom poslu?
To je vrlo složeno pitanje koje zahtijeva puno prostora za odgovor. Pobuna žena počela je na prijelazu prošlog stoljeća, prije toga žene su bile potlačene tisućljećima. I trebat će još duga bitka da nas percipiraju jednakima. U institucionalnom kazalištu kakvo danas poznajemo još uvijek vlada golema količina predrasuda koje proizlaze iz takve prošlosti. Žalosno je da se 2020. godine (konkretno u Sloveniji) to pitanje još uvijek rješava i u sklopu samih kazališnih predstava. U tom smislu čvrsto vjerujem da kao društvo jako sporo napredujemo.
Kako se pandemija koronavirusa odrazila na slovensku kulturnu scenu?
Najvjerojatnije kao i kod vas. Prvo su na tri mjeseca otkazana sva događanja, što je bilo vrlo stresno jer su neka kazališta najavila otkazivanje projekata sljedeće sezone. Uslijedilo je postupno otvaranje, ali za ograničen broj ljudi u publici, vodeći računa o sigurnosnoj udaljenosti. Sada smo u postupku poduzimanja novih mjera, opet je obvezno nošenje maski. Slovenija je epidemiju okončala 15. svibnja, što znači da smo mi samozaposleni u kulturi, koji i tako živimo na rubu siromaštva, ostali bez državne pomoći, iako i dalje ne možemo normalno obavljati svoje poslove. Međutim, pomoć koju nam je država namijenila sadrži tako apsurdne uvjete da je mnogi od nas nisu mogli ni tražiti.
Što je pak epidemija otkrila o Europskoj uniji?
Mislim da nije otkrila ništa novo, da je potvrdila stanje za koje smo svi potiho znali da postoji. Države su reagirale individualno, granice su se zatvarale, mjere su provođene neozbiljno. Žalosno je da Europska unija u 30 godina postojanja nije uspjela postići zajedništvo. Alarmantno je i zabrinjavajuće da je politika u mnogim zemljama pokazala potpuno nepovjerenje prema ljudima i činjenica je da jača krajnja desnica. Uvođenje policijskog sata, zatvaranje prolaza među županijama i zastrašivanje ljudi previše nalikuje na 30-e godine prošlog stoljeća. Diskurs naših političara temelji se uglavnom na nepovjerenju građana, kao da smo djeca u vrtiću. Jedan dan smo bili dobri pa smo zaslužili popuštanje mjera, a onda smo opet bili nestašni pa nam ponovno prijeti ograničavanje okupljanja na deset ljudi. Pokazalo se i da političari u panici loše kradu, pred očima svih i prilično nespretno iz slovenske državne blagajne curili su milijuni za nabavu pogrešne zaštitne opreme. Istraga je u tijeku, vrijeme će pokazati što se doista dogodilo.
Što u takvom svijetu vama znači pojam slobode?
“Svoboda je glagol” pjesma je našeg poznatog pjesnika Borisa A. Novaka, koju smo posljednjih tjedana više puta čuli na ulicama protestirajući protiv korumpirane vlade koja koronakrizu koristi kako bi demokraciju pretvorila u janšizam. Dopustite mi da ga citiram:
...Svoboda se smeje, spreminja in sanja
Svoboda je zdanja in vselej brezdanja
Svoboda je dih in je zrak ki ohranja
Dejanje močnejše od zla razdejanja
***
Svoboda ni nespremenljiva postava
Svobode nam ne zagotavlja država
Svoboda je dražja, svoboda je drža
***
Svoboda ni znana, neznanska pot je, tu, pred pragom
Svoboda je glas, na smrt ranjen in gol
*** Svoboda je glagol, svoboda je glagol.
