Ljudska bića nisu stvorena da pokapaju vlastitu djecu. Smrt djeteta najveća je ljudska tragedija i zato je ubojstvo djeteta najveći mogući zločin. Nezamislivo tragičan kada ga počini otac, van svakog razumnog poimanja kada ga počini majka. I ništa se nije promijenilo od Euripidovih vremena do danas.
Očajna i psihotična žena
Euripidova "Medeja" jest tragedija o očajnoj (danas bismo rekli i duboko psihotičnoj) ženi koja osvećujući se mužu, koji ju je ostavio zbog mlađe, bogatije i moćnije žene, ubije svoju djecu. No, prava pitanja glase: kako danas u teatru igrati tragediju autora koji se rodio 480 godina prije Krista? Jesu li veliki tragičari antike i dalje pisci koji i nama govore sve o ljudskoj psihi i naravi, oni koji su opisali sve naše najgore strahove i najveće žudnje? Redatelj Tomaž Pandur ima odgovor na ove dileme. On sam govori o konceptualizaciji ovog komada, o Medeji koja pristaje u 21. stoljeće. Tako ju je prevela Lada Kaštelan, adaptirao Darko Lukić i dramatizirala Livija Pandur. Tako je on režira. Predstava, koju su prošlog ljeta vidjeli gledatelji Dubrovačkih ljetnih igara, sinoć je premijerno izvedena na sceni HNK Zagreb, kazalištu koje je uz Igre i producirao "Medeju", u suradnji s Pandur teatrom. Pandurova Medeja i dalje živi negdje na vrućem jugu, gdje su strasti uzavrele, a čuju se zrikavci. Kostimi i scena (Danica Dedijer i Numen) to su mitsko mjesto pronašli negdje nama blizu, u pedesetim godinama 20. stoljeća; tamo gdje Egej stiže na vespi, kuha se šalša, s tranzistora Robić pjeva "Ta tvoja ruka mala..."
Manijakalna snaga glume
Pandur cijelo vrijeme traži čvrste točke svoje junakinje i zato je ona u trenucima i sasvim obična žena, ona koja pere stolove, poslužuje hranu, kuha... No, ona je i mahnita osvetnica i baš takvu je manijakalnom snagom igra, tjelesno krhka, Alma Prica. Ona je ovdje ostvarila ulogu koja će se pamtiti u analima hrvatskog glumišta. Oko nje su sami muškarci: dobar Bojan Navojec, na trenutke pretihi Damir Markovina, te Ivan Glowatzky i Romano Nikolić kao njeni sinovi. Tu su i Argonauti, koji su publiku uveli u teatar i ubacili u priču - osmorica mladih glumaca, neki još na Akademiji, dostojan okvir tragedije, ali i dio dojmljive vizualizacije.
Pandur je tu posebno jak. On u teatru stvara magiju, doslovno slika svoje prizore i zato nam se oni još jače urezuju u sjećanje. Ovog puta, u "Medeji" koristi se moćnim "oružjem". Prvo su hologrami, autora Dorijana Kolundžije, koji dominiraju scenom i njen gornji dio pretvaraju u ogromni akvarij kojim "rone" likovi i stvari, govoreći o podsvijesti. Drugi nevjerojatni dio te vizualne čarolija je Livio Badurina. Igrajući Čuvara zlatnog runa on ne izgovori ni jednu riječ, ali ono što napravi sa svojim tijelom, uz glumu Alme Price, najdojmljiviji je dio predstave, podsjetnik na mrakove koji žive u svakom od nas.
