Branislav Glumac autor je kultne “Zagrepčanke”, a uskoro u izdanju Profila objavljuje autobiografiju “Cjediljka za perfekt”. No, on je već pisao autobiografsku prozu, pa i poeziju?
– Bila je to knjiga “145 sjećanja na ljude, hranu, alkohole i duhan” pisana u katrenima, četiri stiha za svakoga. Svi su oni počivši, sve sam poznavao i svima je pripala ista čast da imaju četiri stiha, i velikanima poput Krleže i malenima poput Saliha Alića. To je ljudska mjera. A nova knjiga odnosi se na sjećanja od 1957. kada je u Zagreb došao kvartet u kojem su Miroslav Bertoša, Zvonimir Majdak, Alojz Majetić i ja. Ta je knjiga nastala po nagovoru Velimira Viskovića. Nikad nisam pisao po narudžbi, no shvatio sam da je ta knjiga u meni. Imam zločinačko pamćenje, sve sam vadio iz glave. Jedan sam od rijetkih pisaca koji je živio kao slobodnjak, gurao sam njušku svuda kao bumbar. I stigao među pisce, slikare, glumce. Bio bi grijeh da ne restauriram jedno vrijeme, sjajne ljude koji su bili semafori za to vrijeme i za budućnost. A da ne govorim o atmosferi i prostorima koji su ozračivali Zagreb, a kojih, na žalost, više nema. Sve je umrtvljeno, ubijeno. Dogodio se kulturocid. U ono vrijeme sve je cvjetalo. Kultura se probijala kroz zidove, prelazila je granice. Tada ništa, pa čak ni ono što je mirisalo na zapadnjaštvo, nije moglo ostati izvan, posebice teatar. U Gavelli su se događale najbolje i najavangardnije predstave – prisjeća se Glumac 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.
- Tih je godina izdavačkih kuća bilo na sve strane. Kamo god ste okom trepnuli, bile su knjižare. Danas su sve to telekomi, slastičarnice, pekarnice, utržnici, neki zlodusi koji ne vjeruju u kulturu i ne shvaćaju da ih je kultura podigla od predaka do danas. Od šezdesetih do devedesetih godina događala su se sjajna duhovna međuprožimanja. Život je noću i danju kuljao i vrio – sjeća se Glumac. A je li u novoj knjizi otkrio i svoje tajne?– Moj unutarnji moral je da stvari na zatajujem. Ima cjeloviti pasus pod naslovom Volio sam Veroniku, prostitutku. I to s devetnaest godina. Na koncu knjige važna je rečenica; kada bih mogao otkupiti neki naslov za sjećanja, onda bih to rado od pjesnika Pabla Nerude koji je napisao knjigu “Priznajem da sam živio”. U knjizi nisam ništa pozlaćivao, negdje sam samo barokizirao rečenicu, no to mi je svojstveno – kaže Glumac, koji misli da će biti i ljutitih čitatelja.
– I to posebno u segmentu gdje me politika taknula, a ja se nisam gurao u politiku. Ne volim politiku, čak mi se pomalo gadi, ali nisam apolitičan. Djelovao sam u komisiji za pomilovanje deset godina na poziv predsjednika Mesića i onjušio mnoge neugodne stvari i ljude. I izvana i iznutra. A ponešto sam otvoreno rekao i o nekim piscima i akademicima. Bio sam oduvijek slobodouman i pomalo ekonomski neovisan pa se nisam puno plašio za tzv. egzistenciju. A i ne treba mi puno. Živim po aristotelovskom principu, ništa previše, ništa premalo – kaže autor kojem su sedamdesetih zabranili TV dramu.
– Godine 1971. dramu “Prepušteni”. Režirao ju je Želimir Mesarić, to mu je bio diplomski rad. Na televiziji su pitali kako netko od mladih ljudi u to vrijeme može biti prepušten. U toj su drami bili dragi glumci Zdenko Jelčić, Zvonko Lepetić, Angel Palašev, Darko Ćurdo… Tekst je dirao život koji smo živjeli – prisjeća se Glumac kojem su u Jazavcu izvodili i tekst “Za dom spremni”.
– “Za dom spremni” bila je realizirana, ali nije izazvala potrese kao predstava “Tko je tko u Hrvatskoj”, u kojoj su glumili neprežaljeni Božidar Orešković, kojeg sam zvao sinom i bratom, te Duško Gojić. Ta je predstava igrana 150 puta. Dvojica skitnica čeprkaju po kanti za smeće i nalaze zlatnu knjigu “Tko je tko u Hrvatskoj”. Listaju je poimence, a u njoj su ljudi od članova Sabora do Tuđmana. Dobivali smo i prijeteća pisma i nismo smjeli otići u neke dijelove Hrvatske. Glavni urednik te knjige molio me da ne idemo s predstavom u Njemačku. Na premijeri u Vidri bili su Račan i njegova bulumenta. Račan je izjavio: “Kada ja dođem na vlast, više neće biti kanti za smeće i ljudi koji će iz njih grabiti”. A bilo ih je sve više i više. Ta je predstava bila žeravica, a bilo je to zločesto i tjeskobno vrijeme – svjedoči Glumac, koji žeravica ima i u autobiografiji.
– Ima situacija s braćom Veselica. Kada sam promovirao knjigu Vlade Veselice, sjedio sam do Slavičeka, Gotovca i Vice Vukova, a iza nas je bio Manolić čiji su poslužnici sve snimali. To je bila negdje 1987. Tada sam zbog braće Veselica javno vratio partijsku knjižnicu. Marko je došao iz zatvora, nije imao kruha, a ja sam bio vanjski urednik u izdavačkoj kući Meditor i zaposlili smo Marka kao korektora. Onda mi se javio sekretar CK KP Hrvatske i rekao da Marka treba otpustiti. Ja sam rekao, ako ga otpustite, napravit ću aferu do neba jer je Marko časno odslužio deset, jedanaest godina zatvora. Tako sam vratio knjižicu i time se častim jer je to bilo rovito vrijeme jednoumlja, iako taj izraz ne priznajem. Komunizam jugoslavenskog tipa ipak je imao mekše lice. U Hrvatskoj i Jugoslaviji nikad nije bilo značajnijih djela velikih pisaca nego od pedesetih godina naovamo. Uzmite Marinkovića, Slobodana Novaka, Šegedina, Desnicu, Vesnu Parun, Slamniga i generaciju krugovaša. Sjećate li se slučaja Majetićeva “Čangija”? Nikome se od njih ništa nije dogodilo osim Vladi Gotovcu i Zlatku Tomičiću, koji su na neki drugi način zagrebli u politiku. Pa knjige Slobodana Novaka bile su knjige pobune. Literatura u Hrvatskoj ima zahvaliti svoju kvalitetu ne mekoći tog sustava, nego ustrašenosti sustava od riječi. Danas riječ ne vrijedi ništa, a onda je vrijedila. Partijci su se jako bojali pisaca i napisane riječi, a danas sve možete napisati i nikom ništa. To je ta tuga. Riječ je devalvirala. Možete sve napisati, a da nitko ne pocrveni, nema stida. Rani Marx napisao je da je narod koji se zna stidjeti i u revoluciji i u evoluciji. Umjesto kreativne demokracije, danas imamo politikantsku i profitersku smećokraciju i inspirativnu pljačkokraciju. Imamo žuđeno višeumlje u lijevom, desnom i najdesnijem jednoumlju. Slušamo olovni jezik politike i desne i lijeve i od toga stadni govornici dobro žive. A taj se jezik sastoji od pedeset naučenih rečenica i ništa više, amen. Nekad su političari i čitali. Krleža je bio važna osoba koja je trasirala slobodu, kao i Antun Augustinčić, Krsto Hegedušić, Vanja Radauš… Oni su preparirali i otvorili Tita za apstraktnu umjetnost, za gorgonaše, eksatovce, Bakića, Picelja… Današnji su političari neznalice. Kad se naš Milanović razbacuje citatima, on ih i krivotvori i krivo izgovori. Jedan doktor iz HDSSB-a, kada ga pitaju koju je zadnju knjigu pročitao, usudi se reći da je to Winnetou. Ima u knjizi i Bandića. Na televiziji sam već rekao da bi on zaslužio da bude šef jedne ulice u nekom malom selu. On je čovjek bez vizije. Ta je njegova populistička fontanaška demagogija plitka, bez vizure. Još nam samo usred Zagreba manjkaju nježno njegovane lijehe s mrkvom i peršinom. Češnjak bi još bio sasvim u redu… Ne libim se reći ni što sam i gdje sam ja profulao. Vidim stvari gdje sam bio u krivu i mogu to reći. I moje je znanje dan danas sićušno – kaže Glumac koji tvrdi da nije nagradoborac.
– Moje su nagrade moje knjige. Nagrade su me uvijek zaobilazile. I nagrada Grada Zagreba i ona za životno djelo. Mene otvoreno i zatvoreno ne vole književni sterilnjaci i epigoni. I mislim da je to u redu. Moj je život moj maraton, kao i moja literatura. Odlukom predsjednika Republike iz 2010. odlikovan sam redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nagrade i odlikovanja prolazno su suho lišće, knjige ostaju. Ako ostanu – objašnjava autor koji je za “Zagrepčanku” 1975. dobivao ponude za prijevod na poljski, mađarski, češki, švedski...
– Mađari, Poljaci i Česi tražili su da izbacim dijelove u kojima piše da su Rusi silovali Čehoslovačku. Nisam htio i prijevodi su propali. Nisam se trgao za prijevodima. Krleža s njima nikad nije bio zadovoljan. Prevoditeljica na njemački u “Djetinjstvu u Agramu” špekule mu je prevela kao mušmule. Prijevod nikad nije original – kaže Glumac. Igra li još uvijek poker?
– Na žalost, u zadnjih osam dana ne.
