Jednu od pjesama vjerojatno nećemo svirati, ostala je izgubljena na njemačkoj carini, šalio se Anthony Kiedis u ležernom intervjuu što je u utorak navečer u sklopu kolažne reportaže prethodio izravnom satelitskom prijenosu iz kölnske dvorane E-Werk. Dvadesetak minuta kasnije izašao je na pozornicu (nakratko odjeven u šareni sako u stilu Eltona Johna, s tipičnim brkovima i kratkom, asimetrično dizajniranom frizurom) te uz manijakalnu pratnju ostatka Peppersa zapjevao "Monarchy of Roses". Naravno, erupcija oduševljenja nije preplavila samo lokalne navijače nego i mnoštvo fanova diljem svijeta koji su, poput onih u Zagrebu u Movieplexove dvije dvorane, Splitu i Osijeku u Cineplexxu događaj pratili izravno na kinoplatnima. Više od 900 kina u Europi i obje Amerike! Kasnije se pokazalo da se Kiedis nije šalio: u uredno odsviranom setu složenom od pjesama s desetog albuma I'm With You, doista je izostavljena jedna, "Even You, Brutus", iako to vjerojatno nikome nije pokvarilo doživljaj.
Osjećaj 'ekskluzivnosti'
No promatrate li stvari iz klimatizirane kinodvorane, već i površan dojam neizbježno navodi na dvojak zaključak: nazočiti rock koncertu 'uživo' na ovakav način istovremeno je uzbudljiv, ali donekle frustrirajući doživljaj. Uzbudljiv zbog osjećaja 'ekskluzivnosti' i sudjelovanja u nečemu od globalne važnosti – naravno, ako vam konkretan izvođač uopće što znači. Istovremeno, teško je zamisliti dva različitija ugođaja od onog nesputanog u uzavreloj dvorani, i onog u mraku kina gdje svaki šušanj vrećice od kokica ili glasnije izgovorena riječ izaziva prijekorne poglede susjeda do vas. Za klinca koji se došao zabaviti uz omiljeni bend to svakako može biti frustrirajuće.
Iskustvo je novo
Ako je svijet globalno selo, onda se i svaka rock pozornica može pretvoriti u mjesto globalne rock and roll svetkovine u kojoj sudjelovati može svatko – potrebno je samo kupiti ulaznicu za kino. Peppersi nisu izmislili toplu vodu, no iskustvo je još uvijek razmjerno novo. Teško je reći koliko je tehnološki aspekt i težina događaja utjecao na stvaranje psihološkog pritiska pri samoj izvedbi, no sviračkoj uigranosti usprkos bilo je očito kako su Kiedis, Flea, Smith i Klinghoffer još uvijek u fazi razrade novog materijala. Odlazak Frusciantea na bini je proizveo još više štete nego u studiju, a 31-godišnji Klinghoffer nema sviračku težinu niti vizualnu karizmu svoga prethodnika. Energija koju zajedno emitiraju ipak je neupitna, a gotovo kompletna koncertna rekonstrukcija solidnog novog albuma nesumnjivo je najspektakularniji način svjetske promocije. Šteta što smo od najavljenog dodatnog 'greatest hits' seta na kraju dobili tek dva zgoditka: "Me And My Friends" i "Give It Away".
