Hladno pivo je odavno prošlo transformaciju iz skupine kvartovskih heroja u nacionalne rock and roll heroje, i po tome – ali i po vrijednosti svojih albuma – odavno su postali ''veliki'' bend. No ako su zadržali neko obilježje ''malog'' sastava, onda je to svirački mentalitet koji pristaje intimnim prostorima i neposrednost u komunikaciji s obožavateljima. Zato će Kekinov pozdrav ''Koji ste klinac dolazili na Osmi mart u Tvornicu na Hladno pivo, zar niste imali pametnijeg posla?“ prije zvučati poput pozdrava ekipi na subotnjem tulumu nego kao službena najava na koncertu (još uvijek) najpopularnijeg punk-rock benda u državi.
Nije stoga čudno da je na dva velika ''tvornička tuluma'' set-lista krojena zajedničkim naporima članova benda i publike koja je glazbu birala elektroničkim glasovanjem. Rezultat je svojevrsni džuboks iz kojeg su treštali standardi iz svih razdoblja karijere: od „Lutke“, „Birtije“ i „Ne volim te“ do „Supermena“ i „Evo mene na ručku“; od „Mlohave ćune i „Frizerske“, do naslovne pjesme prošlogodišnjeg albuma „Svijet glamura". Bila je to satira suvremenog hrvatskog društva, priča o „glumcima bez filmova i bendovima bez koncerata“, no većina njihovih pjesama uživo – još više negoli na studijskim snimkama – zvuči poput himničnih, dobro usviranih mitraljeskih rafala ispaljenih na prave adrese..
Tako se skoro do vrha ispunjena Tvornica tresla od budnica koje su, uz standardnu postavu, pomogli isporučiti atraktivni svirački gosti; čelist Stanko Kovačić i Andrija Lazo iz Picksiebnera (čija je harmonika uljepšala ionako briljantnu „Može“) bili su mnogo više od puke sviračke dekoracije.
ma nisu...