Ugledni hrvatski kantautor Ibrica Jusić u nedjelju nastupa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje će uz brojne goste predstaviti novi album "Amanet", kojim niže uspjehe u europskim gradovima od Montreuxa do Barcelone. Medijski pokrovitelj koncerta je Večernji list.
Jeste li već nastupili u HNK u Zagrebu?
- Jesam, i to 1976 godine. I dan-danas čuvam snimku koncerta koju mi je inspicijent tajno snimio. Završni pljesak trajao je jedanaest minuta. I tada je bilo pitanja što će Ibrica u HNK. A ja pjevam songove u predstavama, 95 posto mojeg repertoara je na stihove pjesnika ili pisaca poput Shakespearea i Brechta. HNK je mjesto koje mi odgovora. Nastupao sam u svim kazalištima u Hrvatskoj. Sljedeće godine obilježavam jubilej, dvadeset i pet godina nastupanja u splitskom HNK.
Hoće li program u nedjelju biti sličan onom programu iz 1976. godine?
- Početak tradicionalno pripada pjesmi "Ponoć". U prvom ću dijelu pjevati pjesme s "Amaneta", a u drugom je ponavljanje gradiva. Otpjevat ću i potpuno nove pjesme, jer Ibrica i dalje stvara. Ukupno ću izvesti dvadest i šest pjesama, a onda, spašavaj se tko može!
Koliko ste u karijeri pisali tekstove za svoje skladbe?
- Riječi sam pisao puno manje. Dok nisam otišao u Pariz 1971. godine, uglavnom sam bio reproduktivac. Francuzi su me natjerali da pišem stihove i skladam glazbu.
Kako ste se odlučili snimiti album sa sevdalinkama?
- U Dubrovniku sam upijao talijansku glazbenu tradiciju, od opere do kancone. Kako je obitelj mostarskoga porijekla, u kući smo njegovali i sevdah. Uz Carusa i Monaca, slušao sam i Nadu Mamulu i Himzu Polovinu koji su glavni prezenteri izvornog sevdaha.
Kada ste prvi put zapjevali sevdalinku?
- Sevdalinke sam pjevao u društvu, a prvi put sam 1977. godine snimio album ljubavne poezije "Emina" i darovao ga sada pokojnoj majci za sedamdeseti rođendan.
Zadnjih deset godina u svijetu i u nas u điru je etno. Tako sam odlučio snimiti album sa sevdalinkama i tu sam se našao s mojim izdavačem Dancing Bearom. To je doduše sevdalinka na pariški, aranžmani su ipak moderni. Mogao sam sevdalinke snimiti i u narodnom duhu, ali bi onda svi govorili: ode Ibrica u narodnjake! Ljudi griješe kada sevdah svrstavaju na Istok i Orijent.
Što su to sevdalinke?
- Sevdalinke su u osnovi sefardske pjesme, dakle pjesme španjolskih Židova koji su preko Dubrovnika dolazili u Bosnu. Vremenom je sevdalinka, zbog multietničke ruže vjetrova, postala bosanska tradicionalna pjesma. Za album "Amanet" izuzetno je zaslužan Elvis Stanić, kojeg iznimno cijenim, a koji izuzetno radi s "Putokazima". Bez Stanića ne bi bilo ni tog albuma.
Hoćete li na koncertu izvesti i "Mačku"?
- Ta je pjesma kao šećer na kraju. Ona je i moj križni put. Ta me pjesma obilježila, kao što su Arsena obilježile pjesme "Kuća pored mora" ili "Moderato cantabile". Nisam autor te pjesme. To su pjesnik Zvonimir Golob i skladatelj Pero Gotovac. Mi smo bili trolist koji je šezdesetih vladao zagrebačkom školom šansone.
Uskoro putujete i na svjetski sajam knjige u Frankfurt?
- Pozvali su me voditelji hrvatskoga štanda jer smatraju da mi je tamo mjesto. Zanimljiv je bio moj nastup u Barceloni, na kongresu biokemičara.
Naši biokemičari žele biti domaćini kongresa, pa su pitali Španjolce kako se najbolje predstaviti. A Španjolci su rekli - dovedite Ibricu. Tako je krenula i priča s Frankfurtom.
