Angelin Preljocaj, francuski umjetnik albanskog podrijetla, već je tri desetljeća jedan od vodećih svjetskih koreografa. A za ravnatelja Baleta zagrebačkog HNK Preljocaj je i mnogo više od slavnog imena. Kako nam je sam rekao nakon posljednje ovosezonske premijere prošlog petka, za Leonarda Jakovinu Preljocaj je osobni uzor i osoba koja je imala ključnu pozitivnu i ohrabrujuću ulogu u njegovoj vlastitoj plesačkoj karijeri i životu.
Ugoda tu nije u prvom planu
A među ljudima koji su nakon premijere bili spremni izraziti veliko zadovoljstvo i oduševljenje bio je i sam Preljocaj.
– Već pri prvom susretu s ansamblom bilo mi je jasno da HNK ima vrlo dobre i snažne plesače, ali nisam bio siguran kako će oni i u kojoj mjeri biti voljni i sposobni prihvatiti moj stil. Ono što sam vidio večeras bio je i moj stil na pozornici i njihove snažne i divne osobnosti izražene unutar tog stila, što je savršeno – rekao nam je Preljocaj, dodavši još nešto što ga se te večeri u zagrebačkom kazalištu jako dojmilo.
– Jako me ugodno iznenadila i zagrebačka publika čije sam se reakcije malo pribojavao jer ovo su i za gledatelje vrlo zahtjevne predstave u kojima nipošto nije u prvom planu ugoda. Vrlo visoka kvaliteta pažnje i tišine s kojom je praćena predstava duboko su me se dojmile i neizmjerno dirnule – rekao nam je slavni umjetnik.
Već sama činjenica prve suradnje s umjetnikom takvog formata kao što je Preljocaj sama po sebi vrlo je važna za Balet zagrebačkog HNK. Ali, ono najvažnije u cijeloj ovoj priči, kao i u svakom kazališnom projektu, jest ono što smo vidjeli i doživjeli, zajedno sa zagrebačkim ansamblom, na pozornici.
Kao prvo, dobili smo još jednu potvrdu u kakvu je moćnu i za najteže umjetničke zadatke sposobnu ekipu posljednjih godina izrastao Balet HNK.
U prvom dijelu večeri gledali smo “Navještenje” iz 1996., veliku mističnu religioznu temu, toliko često obrađenu u slikarstvu i glazbi, ali iznimno rijetko u mediju plesa. Preljocaj ne stvara lijepu pobožnu fresku, kakva se mogla tijelima dviju plesačica naslikati na glazbu jednog stavka iz Vivaldijeva “Magnificata”. Tom bojom on samo nekoliko puta povlači nekoliko poteza, ali baroknu harmoniju svaki put prekida duboko uznemirujuća elektronička glazba, savršena podloga za silnu unutarnju dramu mlade djevice, pa i samog anđela koji pred nju postavlja nemoguć zahtjev. Asuka Maruo kao Marija i Iva Vitić Gameiro kao Anđeo bile su fantastične, istodobno eterične i tjelesne, smirene i uznemirene, nevine, a opet tako delikatno erotične.
U drugom dijelu gledali smo “Ekstravaganciju”, koreografiju napisanu 1997. za New York City Ballet ponudivši slavnoj trupi, kako je tada pisao New York Times, “čudesan materijal za razmišljanje”.
Novi svijet i Vivaldi
Priča je to o Novom svijetu, koji predstavljaju tri para koji plešu radosno i slobodno kao djeca prirode opet na glazbu Vivaldija, i starom svijetu iz kojeg dolaze doseljenici, tri para u kostimima preuzetima s platna nizozemskih majstora. Došljaci plešu ukočenim geometrijski razlomljenim pokretima uz ritmičnu elektroničku buku suvremenih skladatelja. Ono što slijedi je snažna interakcija koja otvara mnoga pitanja i neke od načina na koje se na ta pitanja može odgovoriti. U ilustriranju tih svjetova vidimo bogatstvo tog Preljocajeva stila koji se kreće u širokom rasponu od prpošnih stilizacija klasičnog baletnog jezika do silno bogatog originalnog modernog jezika.
U toj dijalektici odvija se umjetničko čudo, za koje su, uz minimalnu pomoć jednostavno efektnih svjetala, scenografije i kostima, najzaslužniji, naravno, plesači. Od njih dvanaestero, osobito su impresivni bile točke muškog dijela ansambla koji je dobio i najveće ovacije na kraju predstave, uz samog slavnog gosta Preljocaja koji je postao dio zagrebačkog bogatog repertoara.
