Prozaik Stjepan Čuić od prošle je godine predsjednik Društva hrvatskih
književnika. Njegove britke opservacije hrvatske zbilje uvijek su
nailazile na velik odjek u javnosti. Za deset dana u nakladi Alfe
izlaze mu prve dvije knjige izabranih djela.
* Najprije nas je Austrijanac Erhard
Busek tjerao iz Jugoslavije, a sada nas pak tjera iz Europske unije na
Balkan. Tko će mu reći dosta?
– Vi ste rekli Austrijanac, nisam ja. Na neki smo način svi
Austrijanci, u smislu državljanstva. Austro-Ugarska je propala, među
ostalim, i zato što nije poštovala Hrvate. To se ponovilo s
Jugoslavijom, u obje verzije. Moj slavni profesor i pjesnik Jure
Kaštelan, hrvatski partizan, jednom mi je rekao, nakon što sam ga,
možda i netaktično, upitao: “Kako vaši prijatelji, Ćosić, Isaković,
Davičo.” Kaštelan je stao, bili smo u Tkalčićevoj, i ne dopustivši da
se ispričam zbog nepristojnosti, rekao: “Oni su mene, antifašista i
partizana prisilili da mislim da su drugi neki ovdje imali pravo. Ali
varaju se, znaš, čitaju samo sebe te su zaboravili da smo mi povijesni
narod.” To je citat, ali što ću s tim kad moj slavni profesor nije među
živima?
* Vodili ste tribinu u tadašnjem
Društvu književnika Hrvatske, na kojoj su udareni temelji nove
Hrvatske. Jeste li svoj angažman na bilo koji način materijalizirali?
– Vodio sam. Da. I ne mislim se nikome zbog toga ispričavati. Prvo,
Tuđman je član našeg društva, drugo, bio je ravnatelj slavnog Instituta
za radnički pokret, zajedno smo bili u Vijeću Hrvatskog tjednika,
najtiražnijih novina (uz Vjesnik u srijedu) u povijesti hrvatskog
žurnalizma – današnje naše novine amaterski su uradci spram tih dviju
novina, odnosno spram Vlade Gotovca (Hrvatski tjednik) i Krešimira
Džebe (VUS). Ali nisam Tuđmanu dao tribinu zbog prijateljskih razloga,
nego zbog načelnih. Bilo mi je gadljivo čitati u tadašnjem tisku kako
hrvatski boljševički aparatčici pozivaju Miloševićeve mitingaše, dakle
balkanski ološ, da parafraziram Mirka Kovača, na Zrinjevac te da će im
servirati sendviče i sokove. Netko je morao reći: “E, gospodo,
pretjerali ste.” To je u to vrijeme bio samo Franjo Tuđman, Zagorac i
Titov general. A kako je rekao jedan seljak u Gorskom kotaru mom kolegi
Josipu Vrkiću (pitajte ga, vi iz novina ionako ne pitate ljude koji
znaju nešto o nečemu): “Gospodine, možete vi pisati što hoćete, ali se
u politiku ne razumijete – mi smo u ratu i ja ću glasovati za
generala.” General je, dakako, u to vrijeme bio Franjo Tuđman.
Ovo o materijaliziranju smatram uvredom, ali vam opraštam jer ste
uvijek bili korektni prema Društvu književnika, za razliku od drugih.
To govori da ste i nadprosječno inteligentni, naime, znate da će
Društvo u kojem su bile hrvatske veličine od Kranjčevića do Krleže,
Kaleba, Slobodana Novaka i Jure Kaštelana opstati, uglavnom u istoj
misiji, a vaše i druge novine mijenjat će oblik već ovisno o tome koji
je režim i tko im je vlasnik. Mogu to razumjeti, ali ne mogu dopustiti
da između mene i čitateljstva bude prijenosnik, tj. amortizer. To je
osobit oblik cenzure, o čemu ćemo morati razgovarati. Dakle, da
otklonim medijsku insinuaciju, nisam ništa kapitalizirao – u crvenom
sam minusu u Zabi, ali sam dobio ono za što sam od djetinjstva odgajan
– hrvatsku zastavu na hrvatskim brodovima, na East Riveru, u srijedu u
Maksimiru, svuda gdje ta zastava treba biti.
* Nedavno ste bili i u Hrvatskom
društvu pisaca zbog skupa o Brešanu. Hoćete li se ujediniti s
Viskovićem?
– Nisam bio radi ujedinjenja – svi oblici našeg ujedinjenja od 1918.
znate kako su završili – nema ni uvjeta ni razloga za Jugoslavenski
odbor. Inače, poštujem dr. Trumbića i Supila. Bio sam radi Brešana,
koji je hrvatski pisac, a naše je društvo baštinik svega što je
napisano na hrvatskom jeziku. Ne znam u čemu bi bio problem. Visković i
ja smo prijatelji desetljećima, nismo imali nikakvih nesporazuma, osim
onih koji se podrazumijevaju u razglabanjima o književnosti, politici,
balkanskim nesporazumima...
* Jeste li ministar kulture u sjeni?
Bili ste u žiriju Pulskog festivala, odlučivali koji će igrani filmovi
biti snimani državnim novcem, dodjeljujete stipendije piscima?
– Opet bulevarska insinuacija. Odakle vam to? Znam da se po tzv.
kulturnim kuloarima govori da sam na Pulskom festivalu suflirao žiriju
da Antonio Nuić dobije sve nagrade. To je notorna laž, žiri je bio
sastavljen od ozbiljnih ljudi, intelektualno i moralno respektabilnih.
Zar mislite da bih se uopće usudio jednom Tomislavu Radiću, Nini
Škrabeu ili Matku Ragužu sugerirati mišljenje? Meni je drago da su se
njihove odluke poklopile s mojim mišljenjem o Nuiću, a to samo znači da
u Hrvatskoj postoje estetski kriteriji.
* Svojedobno niste bili oduševljeni
Sanader-Stamaćevom antologijom “U tom strašnom času”. Jeste li danas
promijenili mišljenje?
– Nije tako, vi ste pitali, sjećam se, a imam odličnu memoriju, gotovo
kao Tadijanović. Dakle, rekao sam: “Bolje i to nego ništa.” Provjerite.
Nemojte me svaditi s predsjednikom Vlade, on je naš ugledni član, plaća
članarinu redovito, za razliku od nekih akademika. Što se antologija u
načelu tiče, pa svi znaju da o tom poslu imam izdvojeno mišljenje!
* Što mislite o kardinalu Josipu
Bozaniću?
– Kad sam pošao u prvi razred, u Duvnu, bio sam uzbuđen. Otac mi je
donio knjige. Listao sam. Ušla je moja majka, čvrsta kršćanka,
prolistala knjigu. Na trećoj stranici, u to vrijeme normalno, bila je
fotografija Josipa Broza Tita. “To je taj hajduk koji je zatvorio
nadbiskupa”. Nadbiskup je, dakako, bio Stepinac. Ja sam se, naravno,
rasplakao, ne zbog Tita, vjerojatno. Moj otac, staložen čovjek, odjurio
je u knjižaru i kupio novi udžbenik – da bude mir i u kući i u školi i,
u to vrijeme, šire. Naime, znao je kako preživjeti u Bosni.
I kad me netko danas pita, a često me pitaju, da komentiram izjave
kardinala Bozanića, uvijek se sjetim majke, ne znam zašto. Nadbiskupi
se mijenjaju, ali meni uvijek padne na pamet njezina rečenica
“Nadbiskupovi postupci se ne komentiraju”. Nemam zaista tome što
dodati. Moja majka me je, još u djetinjstvu, oslobodila ozbiljne obveze.
Napisao bih sapunicu, ali posve drukčiju
Biste li pristali napisati sapunicu?
– Pa bih. Ali kad bih takvo što napisao, ne biste više rabili taj
termin, sapunica. Bilo bi to nešto posve drukčije, dublje, a bilo bi
gledano kao što se gledaju sapunice. Možete li to razumjeti? Ja, naime,
znam tko u medijskom prostoru, papirnatom i elektroničkom, radi tako da
nešto bude, a ne bude. Oprostite na neskromnosti, odveć sam iskusan, da
ne kažem inteligentan, cijeli radni vijek, ako se odbiju tri godine
lektorata u Njemačkoj, proveo sam u medijima. Dakle, hoće li vaš list
organizirati okrugli stol o funkciji medija, o hijerarhiji vrijednosti
u njima, o zaglupljivanju čitateljstva, o neukusu, o tome kako svako
novinaralo misli da može objaviti fotografiju oca nekog djeteta u
lisicama – a sve radi naklade? Je li to profesija? Ima li tu etike? Ja
sam se cijeli život borio za slobodu, u temelju koje je i sloboda
medija, a što je ovo? Je li to sve skupa ispalo kao nesporazum?
